Stvara li pedofila okolina ili se on rađa takav, sa seksualnom sklonošću prema maloljetnicima? Kako su se u povijesti dijagnosticirali i prepoznavali ovi poremećaji? Kako se liječe seksualni predatori djece u Hrvatskoj? Ima li dovoljno stručnjaka za rad s predatorima na nagonima tijekom odsluženja zatvorske kazne? Koja su još etička pitanja „na stolu“ iz pravnog i sociološkog aspekta u hrvatskom društvu, kada gledamo na ovaj aktualni problem?

Na ta i brojna druga pitanja odgovara prva cjelovita knjiga naziva „Pedofilija i seksualno nasilje nad djecom“, a koju će u petak, 7. veljače, u Klinici za psihijatriju Vrapče predstaviti urednik, poznati hrvatski klinički i forenzički psihijatar, izv. prof. dr. sc. Goran Arbanas, sa suradnicima.

– Polazili smo od ideje kako se vezano uz rad sa seksualnim predatorima djece baziramo isključivo na stranoj literaturi, a kako u Vrapču danas ne samo da radi 60 psihijatara, već i imamo Centar za liječenje počinitelja, istraživanja vezana uz mjerila pedofilije i iskustvo rada s počiniteljima, odlučili smo iz različitih, a stručnih aspekata, progovoriti o toj važnoj temi i približiti je svima koji rade s djecom ili se u svom radu susreću s počiniteljima ovih kaznenih djela – kaže prim. dr. Arbanas.

KNJIGA ZA LIJEČNIKE, PEDAGOGE, UČITELJE, PROFESORE

Na knjizi je radilo sedam autora, od kojih su šest psihijatri. Dr. Arbanas pojašnjava kako knjiga donosi cjelovit prikaz teme u devet poglavlja. Od povijesnog prikaza, za koji je zadužen primarijus dr. Zvonimir Paštar, preko  biološke osnove i istraživanja pedofilije, prikazano od strane specijalistice psihijatrije dr. Andree Jambrošić Sakoman, zatim psihodinamski aspekti i sama dijagnoza pedofilije, kao i liječenje, o kojem piše specijalistica psihijatrije dr. Alemka Kulenović Somun… Zahvaljujući autorima iz različitih područja, knjiga donosi i pravni, kao i sociološki okvir, faktore rizika…

– Knjiga je namijenjena različitim profilima stručnjaka; psihijatrima, psiholozima, socijalnim pedagozima, seksualnim terapeutima, ali i učiteljima, profesorima u školama. Česta je predrasuda da su predatori stranci, no mi znamo kako počinitelji seksualnog nasilja nad djetetom najčešće dolaze iz redova bliskih djeci. Najčešće su to članovi obitelji, treneri, učitelji, liječnici, dakle netko tko je blizak djetetu i tko ga dobro poznaje.

Istraživanja pokazuju kako su među počiniteljima seksualnog nasilja prema djeci otprilike 15 do 20 posto pedofili, a dio nasilje nad njima radi iz nekih drugih motiva, više da kazni dijete ili zbog nekih psihopatskih ili narcističnih potreba. O svemu tome, što razlikuje pedofila od drugih seksualnih predatora djece, kao i razlikama između seksualnih predatora nad odraslom osobom i djetetom, kako prepoznati zlostavljanje i slično, govori ova knjiga – kaže primarijus Arbanas.

Hrvatska se s problemom seksualnog nasilja nad djecom suočava polako, smatra ovaj stručnjak, a koraci koji se poduzimaju su mali, ali pozitivni. Najveći pomak vidi u činjenici da kazneno djelo seksualnog zlostavljanja djeteta više ne zastarijeva u hrvatskom zakonu. 

STRUČNJAKA PREMALO

Podatci pokazuju kako godišnje oko 25 seksualnih predatora djece bude osuđeno za ovo kazneno djelo.

– S njima treba aktivno raditi, a tu dolazimo do problema. U cijelom zatvorskom sustavu Republike Hrvatske, koliko je meni poznato, imate jednog ili dva psihijatra koji uopće žele raditi s ovom, specifičnom populacijom. U okviru PRIKRIP-a, modelu rada sa zatvorenicima unutar sustava, također rade stručnjaci, ali riječ je o drugim vrstama edukacije, pa samim tim i rehabilitacije. Broj počinitelja seksualnih delikata na štetu djeteta koji na kraju prođu rehabilitaciju ili uopće neki program u okviru izdržavanja zatvorske kazne je i dalje premali, kao i broj zaštitnih i drugih mjera koje im sudovi mogu izreći, ali to ne čine – upozorava prim. dr. Arbanas.

U Vrapču stručnjaci rade s dvije vrste predatora, objašnjava.

– Jedni su tzv. sudski pacijenti koji dolaze na tretman u okviru svoje zatvorske kazne, a drugi su pacijenti koji osjećaju seksualni poriv prema djetetu, ali nikada nisu počinili nikakvo djelo, već traže pomoć.

Naš je zadatak raditi s prvima na svjesnosti težine kaznenog djela koje su počinili, suzbijanja nagona i razmišljanja o posljedicama, dok je s potonjima zadatak pobrinuti se da nagon ostane samo na tome, da nikada ne prijeđu liniju – priča dr. Arbanas.

Budući da je riječ o sociološkoj, etičkoj, moralnoj i nadasve osjetljivoj temi u hrvatskom društvu, na prste jedne ruke mogu se nabrojati oni psihijatri koji se u svojoj karijeri žele baviti područjem pedofilije. Primarijus Arbanas je među rijetkima i iz svog višegodišnjeg iskustva kaže kako je u hrvatskom zakonodavnom, a onda i pravosudnom sustavu ostalo još puno toga za napraviti, ponajprije za žrtve koje se često osjećaju bespomoćno i nezaštićeno, osobito u slučajevima kada sudovi počiniteljima dodijele uvjetne kazne, rad za opće dobro ili u presudi izostanu određeni pravni mehanizmi koji bi nakon odsluženja kazne žrtvi omogućile zaštitu i priliku za novi početak.   

Ilustracija Canva

ISKORISTITI ZAKONSKE MOGUĆNOSTI I OHRABRITI ŽRTVE

– Sudovi mogu izricati sigurnosne mjere psihijatrijskog liječenja, zaštitne mjere, mjere opreza, a probacijski uredi nakon izvršenja zatvorske kazne mogu  upućivati počinitelje na provođenje psihosocijalnog tretmana. Sve je to slovo zakona na papiru, ali stvarnost je ipak nešto drugačija, premalo se tih mjera zaista i izriče – upozorava ovaj poznati psihijatar.

Žrtve se zbog sveg navedenog osjećaju ne samo uplašeno, već i sustav ponekad vide nemoćnima zaštititi ih.   

Potvrđuju to i brojke; tek jedan od pet predatora djece u zatvoru proći će neki oblik rehabilitacije i to najčešće da izbjegne veću kaznu ili se pokaže „dobrim“.  Tek jedan od 200 predatora koji će odslužiti zatvorsku kaznu zbog seksualnog zločina nad djetetom, uključujući i najteže oblike seksualnog nasilja, kao i online nasilje, imat će mjeru nadzora nakon što se iz zatvora vrati kući. Ostale nitko ne nadzire.

Primarijus Arbanas zaključuje kako je unatoč tome potrebno raditi na prijavljivanju svakog slučaja, budući da se velika većina žrtava ne odluči na prijavu. Dijete često ni ne zna što mu se događa, a kada i shvati, nađe se u začaranom krugu, upozorava prim. dr. Arbanas.   

– U svim zemljama svijeta, pa i u našoj, to je najveći problem; ohrabriti žrtvu da nakon što ga prepozna, nasilje i prijavi. Zlostavljanje je nešto što se odvija u četiri zida, u privatnosti, negdje gdje  „to nitko ne vidi“ i ne zna. Žrtve se rijetko kad odlučuju na prijavu, a kad se radi o djeci, djeca nažalost niti ne znaju kome prijaviti, koja prava imaju. Djeca se o najvećim tajnama i najvećim nedaćama obično povjeravaju  najbližim članovima obitelji, no kod seksualnog nasilja su upravo najbliži članovi obitelji i najčešći počinitelji.

Zato je dijete u jednoj nezavidnoj situaciji; da ne zna kome kako se povjeriti i kome zapravo prijaviti što se dogodilo. Nužna je podrška žrtvama, razgovor o ovoj temi u društvu, kako bi ovakvih slučajeva bilo što manje i kako bismo i kao struka, ali i društvo mogli reagirati na vrijeme – zaključuje prim. dr. Arbanas, koji je i sudski vještak u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece. 

(icv.hr, mlo)