Ruža Brdarić iz Vaške u općini Sopje zasigurno je dobar primjer kada za neku osobu kažemo da ima “zlatne ruke i zlatno srce”. To znadu njezini suseljani, ali i mnogi drugi, a broj tih “mnogih drugih” svake je godine sve veći. Baka Ruža se naime bavi kućnom radinošću, odnosno izradom raznih kućnih i ukrasnih predmeta, za što kaže da joj je puno više od hobija, da joj je to svakodnevna rutina i nešto što je uz vjeru u Boga, psihički i fizički štiti i uzdiže.
S obzirom na to da je predblagdansko vrijeme baka Ruža ima pune ruke posla, ali s obzirom na to da ima “zlatno srce” pozvala nas je unutra da nam ispriča lijepu priču koja je započela dok je još bila dijete i prvi puta odlučila načiniti nešto svojim rukama.
– Imala sam tu sreću da su i moja baka Julka i mama Jelena bile vrlo vješte na napravi zvanoj tkalački stan ili kako mi Vašani kažemo “nared”, pa sam im se i ja kao dijete htjela pridružiti, kao da sam znala da će mi to kasnije postati životno opredjeljenje – rekla je Ruža i odmah potom objasnila da je tkanje u davnim godinama na selima bilo vrlo zastupljeno te da se time bavilo puno ljudi.
– Imala sam negdje oko 12 godina kada sam s mamom tkala ručnike ili kako smo mi govorili peškire za razne prigode, poput svadbenih svečanosti i slično. Ti peškiri su naime bili neizostavni detalji narodnih nošnji naših krajeva pa su bili uistinu mnogobrojni i različiti, ovisno o prigodi za koju se koriste. Osim toga radile su se i razne plahte, stolnjaci, odjeća, narodne nošnje, posteljina, razni ukrasi i sve drugo što se moglo naći davnih dana u našim selima. Osim tkanja se i prelo, a osnovni materijal za predenje bila je konoplja. To je posebno zanimljivo jer cijeli proces dobivanja konačnog oblika od konoplje trajao je tijekom cijele godine, od sadnje konoplje, do ubiranja koje je slijedilo obično tijekom srpnja, pa do vlaženja, jer konoplja je dugo vremena trebala stajati u vodi da bude upotrebljiva. Potom je slijedilo češljanje, spajanje, istezanje, pretpređenje i fino predenje. Uistinu je bilo puno posla oko toga da bi se načinio neki odjevni predmet ili kućna potrepština, ali isplatilo se, jer takve stvari su bile nepoderive i trajne, što je u vrijeme kada nismo imali butike bilo vrlo važno – prisjetila se svojih ranih kreativnih dana baka Ruža koja se udala vrlo mlada, sa 16 godina, a s obzirom na to da su živjeli u Vaškoj, osnovna radinost bila je poljoprivreda.
Bruno Sokele– Kao i mnogi drugi tada, imali smo zemlju, svinje, kokoši i sve drugo potrebno da nas prehrani. Suprug mi je radio na ekonomiji u Višnjici, na žalost umro je i već duže vrijeme živim sama u kući u kojoj sam se rodila. Sada se više ne bavim poljoprivredom, ali više nego ikad sam posvećena kreativnoj djelatnosti, a izrađujem uglavnom ukrase od drveta, gipsa, plastike, tkanine, svega što mi dođe pod ruku. Svojim uradcima nadam se razveseljavam svoju rodbinu, prijatelje i sve ostale koje zanima ručni rad. Osim toga, pošto imam mirovinu od svega 350 eura, moram i preživjeti pa dio toga i prodam. Radi se uglavnom o ukrasnim predmetima, blagdanskom nakitu i raznim kućnim ukrasima. Sve to natrpam u svog malog Opela i vozim uokolo ili se javim na oglas da nekog nešto od tih mojih uradaka zanima. Vjerujte da bih najradije sve poklonila, ali moram od nečeg živjeti. No ipak, još uvijek većinu uradaka podijelim, posebice za velike blagdane poput Adventa, Božića, Nove godine, Tri Kralja, Uskrsa i slično – rekla nam je baka Ruža, a mi smo sa zanimanjem pregledali dio toga o čemu nam je pričala i naišli smo na tisuće raznih predmeta, kipića od gipsa, slika, platna, izvezenog platna, kućnih potrepština i tko zna što sve ne, a sve učinjeno bakinim “zlatnim rukama” i bogatim iskustvom koje, kako je rekla, rado prenosi i na druge.
– Izvjesno vrijeme bila sam predsjednica nekadašnje udruge “Podravsko srce”, sada “Podravac” iz Sopja gdje se više saznalo za moju vještinu pa su svi oni koji su zainteresirani za tu lijepu radinost mogli nešto od mene naučiti. I sada ponekad netko navrati da me upita kako da napravim ovo ili ono, ali sve manje ima interesa za to, posebno kod mlađe generacije koja radije obilazi trgovine. Više njih navrati ako trebaju neku prepravku na odjeći jer i to radim, a moja šivaća mašina je u stalnom pogonu i ona mi je “stalno društvo” – sjetno se nasmiješila baka Ruža.
– Znate, iako imam brojnu djecu, unučad i praunučad, nije lako u mojim godinama živjeti sama, a i preživjela sam i veliku tragediju kada mi je umro sin koji je imao samo 42 godine. Ta moja djelatnost brani me od raznih crnih razmišljanja, depresije i sveg negativnog i opasnog po zdravlje. Još uvijek sam puna volje i kreacija, a iako imam bolesne kukove i teško hodam, još se krećem i vozim, dakle pokretna sam. Odagnam crne misli, pomolim se Bogu i prionem na posao. Tad osjetim sreću i zadovoljstvo. Eto, sad je predblagdansko i blagdansko vrijeme, meni najdraže, imam pregršt raznih blagdanskog ukrasa učinjenih isključivo mojim rukama, a spoznaja da će oni ukrasiti mnoge domove i donijeti radost ukućanima, najveća je sreća i plaća za moj rad. To me drži živom, još uvijek nasmijanom i punom vjere, što uistinu nije za odbaciti – rekla nam je na rastanku baka Ruža Brdarić.
(icv.hr, bs)
