Za rock and roll se ne kaže bez razloga da je vječno mlad, jer javio se 50-ih godina prošlog stoljeća, a traje još i dan danas te je sasvim sigurno da će trajati još dugo godina. U Virovitici se rock and roll javio 60-ih godina, a tadašnji klinci bili su inspirirani bendovima poput „Beatlesa”, „Stonesa”, „Animalsa”, „Kinksa”, „Spencer Davis Group”, „Doorsa” i drugih. Nije bilo mogućnosti snimanja i presnimavanja, a slušale su se radio postaje, u prvom redu „Radio Luxemburg” koji je svima onima koji vole rock glazbu „prozor u svijet”.
Da bi saznali nešto o tome „iz prve ruke” posjetili smo Vladu Kovačevića (72) iz Virovitice koji je uistinu jedan od rijetkih koji i dan danas „praši” rock glazbu, možda ne tolikom snagom kao prije, ali s istim neugaslim žarom u srcu. Vlado je već nekoliko godina u mirovini, bio je djelatnik Gradske uprave Virovitica, a veliki dio svog radnog vijeka proveo je i u tvrtki „Virkom”. Glazbom se počeo baviti daleke 1967. godine.
– S distance više od pola stoljeća realno pisati o rocku i životu mladih u tom vremenu u Virovitici u razdoblju našeg sazrijevanja više bi zvučalo nadrealistički nego faktički, no ima još uvijek onih koji se sjećaju tuluma u tadašnjim učionicama u Gimnaziji – prisjetio se Vlado te ključne 1967. godine kada je počeo svirati u jednoj od tada prvih rock grupa, mada su ih tada nazivali „beat grupe”, „Ambrele” iz Virovitice.
– Još uvijek se dobro sjećam tih učionica okićenih krep papirom, prigušenim svjetlom i smradom ulja za parket. Glazbena oprema bi u današnjim uvjetima bila u najmanju ruku smiješna jer sviralo se na slabašna ručno izrađena pojačala, loše mikrofone i jeftine instrumente. Sa zvučnika je više dolazilo kreštanje nego harmonija, no bili smo prvi koji smo tadašnji glazbeni mainstream donijeli u naš mali grad, a vjerojatno i puno šire. Značaj tome daje podatak da si „Stonese”, „Beatlese” i druge mogao čuti samo na nekoj od tada rijetkih radio postaja, pa kada bi netko zasvirao „(I can’t get no) Satisfaction” bilo bi uistinu nešto – sa smiješkom je rekao Vlado koji je u “Ambrelama” svirao bas gitaru.
– Iako sam u Glazbenoj školi svirao klavir, pa harmoniku, potom u Gradskoj glazbi trubu, a kasnije i gitaru, Ambrele su trebale bas gitaristu i od tad pa na ovamo bas gitara mi non-stop visi na ramenu. Sastav je osnovao Josip Kreković koji je kratko svirao gitaru, a također je kraće vrijeme gitaru svirao i Branimir Mikelić. Najduža postava je bila Drago Štimac na gitari. Ja na bas gitari, bubnjeve je svirao Vladimir Vranković, a frontman je bio Željko Kovač. U svakom slučaju odlučnost, entuzijazam i volja bili su na zavidnoj razini, dok je tehnika bila onakva kakvu smo si sa skromnim džeparcima mogli priuštiti. Sjećam se da sam prvu bas gitaru posuđivao od Drage Kozjaka i Božidara Sedlarika, a tek 1969. naručio sam tijelo bas gitare kod majstora Kosa u Pitomači dok sam elektroniku naručio u Trstu, koji je tada bio Meka za sve one koji su htjeli kupiti nešto čega nije bilo kod nas – prisjeća se Vlado, dodajući kako su imali pomoć kod stvaranja repertoara.
– Imali smo nevjerojatnu sreću što su nam braća Predrag Fana i Ljubomir Štetić donosili iz Francuske LP ploče bluesa, soula i funka pa smo s tim stvarima popunjavali naš repertoar koji smo nudili na svirkama u spomenutoj virovitičkoj gimnaziji, kao i u tadašnjoj ekonomskoj (danas Strukovnoj školi), te u nekadašnjem „Partizanu”, današnjoj dvorani Body building kluba „Fana” – ističe Vlado i dodaje kako je paralelno s njima, svirao i sastav “Bezimeni”.
– On je osnovan godinu dana ranije nego mi, a simbioza u “Ambrelama” i “Bezimenima” bila je neizbježna jer jedni smo drugima popunjavali redove kada je to bilo potrebno. Tu spominjemo imena glazbenika Borisa Merca, Darka Marendića, braće Vranković, kasnije Milana Glogovića, Branka Grileca i drugih – rekao je Vlado koji se onako usput prisjetio i noćnog života mladih u to vrijeme s kraja 60-ih i početka 70-ih.
– Izlazak u grad najčešće se svodio na odlaske u kino „Zvijezda” i Dom JNA. Subotom i nedjeljom skupljali smo se na Korzu i pored stare zgrade FINA-e tada SDK do ugla s Rusanovom ulicom gdje se uz nogostup nalazila prizemna zgrada suda, a prije ceste zeleni kiosk. Kafića nije bilo već smo se nalazili u tadašnjem Mliječnom restoranu „Dubravka” (sada „Dora”) gdje se uz kolače i puding mogla popiti Cockta, a stariji su mogli dobiti i pivo. Bočne zidove lokala apstraktnim je slikama oslikao virovitički akademski slikar Nikola Trick. U gostionice je nama gimnazijalcima bio zabranjen pristup, a ako te slučajno tamo zatekne neki profa iz škole, slijedio je ukor. To je isto vrijedilo i za izlazak u grad ljeti do 22 sata, zimi do 21 sat. Nešto stariji su svoje mjesto našli u „starom hotelu” (sada „Mr. Jack”) gdje je petkom, subotom i nedjeljom svirao sastav starijih virovitičkih glazbenika s repertoarom domaćih i starih šlagera – priča Vlado, prisjećajući se načina života u to vrijeme.
– Bile su tu i mnoge omladinske radne akcije i drugi događaji, a često smo, da bi si zaradili sredstva za odlazak na more, otišli u ispomoć kod naših poljoprivrednika. Lijepo se živjelo, ispada da nismo imali ništa, a u biti imali smo sve. Imali smo jedni druge, a rock glazba je u svakom slučaju bila itekakva poveznica u tome. Ne moram ni napominjati da se u gradu nisu mogli čuti narodnjaci – ističe Vlado.
Koliko je jaka njegova ljubav prema rock glazbi zasigurno dokazuje činjenica da i danas, sa 72 godine svira u “Ohio Bandu”.
– Želim dati svoj doprinos da ima što više rocka na našem području, a “Ohio Band” je poznat po gajenju „dobrog zvuka”. Doduše nekada sam bio među najmlađima u sastavu, a u Ohiu sam od početka najstariji, no nema veze jer po onoj da je „rock and roll” vječno mlad, ni mi koji ga još uvijek sviramo, nismo još ostarjeli – sa smijehom je zaključio jedan od doajena rock glazbe u Virovitici Vlado Kovačević.
(icv.hr, bs)
