Prije 33 godine Vukovar, okolna naselja i svi stanovnici nekadašnje Općine Vukovar izgubili su cijeli jedan način života. Slomom obrane grada na Dunavu i ulaskom pripadnika tadašnje JNA i srpskih paravojnih postrojbi u isti, 18. studenog 1991., započela je vukovarska „golgota“. Nakon 87 dana opsade, neprijateljske snage pretvorile su ovaj grad na granici Slavonije i Srijema u zgarište i ruševine, izbrisavši iz slike Vukovara više od 90% prijeratnog stambenog fonda.
Prema službenim podatcima, bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza 1991., a završila 18. studenoga 1991., iako se manji dio obrane odupirao sve do 20. studenog. Snage vukovarskih branitelja s oružjem u ruci ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1 800 pripadnika, dok ih je istovremeno napadalo oko 30 000 neprijateljskih vojnika.
Slomu obrane grada prethodili su tragični događaji s fatalnim posljedicama: u borbama u gradu i na širem području Vukovara poginulo je oko 1 600 branitelja, a njih oko 600 ubijeno je nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima. Poginulo je i oko tisuću civila, a ranjeno je više od 2 500 osoba. Uz to, iz grada je prognano oko 22 000 stanovnika, pretežito hrvatske nacionalnosti.
ZLOČIN NAKON ZLOČINA
Ipak, zločini u Vukovaru nisu prestali studenim 1991. Vukovarska je zemlja krvarila i u mjesecima koji su dolazili. Ante Nazor, hrvatski povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, prenosi izvješća neprijateljske strane iz veljače 1992. godine koja analiziraju što se događalo u prvoj vojnoj oblasti – ne samo područje Vukovara, već cijele Istočne Slavonije i Baranje.
– Dokument je interan, odnosno nije javan i kao takav bi trebao biti objektivan i realan. Taj prvorazredni sadržaj naknadno je dostavljen Haagu i iz njega se mnoge stvari mogu bolje razumjeti. Ubijanja na tom području bilo je i nakon same okupacije Vukovara. U periodu od 1992. do 1998. u Vukovaru i široj okolici ubijeno je 64 nesrpskih stanovnika, od toga samo u gradu njih 34. Dakle, nakon prestanka borbenih djelovanja i dana kada se zbivao onaj pokolj, ljudi su i dalje ubijani. Iz dokumenta iščitavamo da su neprijatelji u prosincu i siječnju 1992. nailazili na svježe leševe – iako ne navode tko je ubijao nesrpsko stanovništvo, konstatiraju da se to dogodilo – objašnjava Ante Nazor.
Jedan od temelja mira i uspostave dobrih međudržavnih odnosa između Hrvatske i Srbije jest upravo rješavanje pitanja osoba nestalih u Domovinskom ratu – preduvjeta za oporavak od ratnih trauma. Dakako, pronalazak nestalih osoba nije moguć bez suradnje s drugom stranom koja raspolaže dokumentacijom o prisilnim nestancima tijekom agresije na Hrvatsku. Uz to, na području Srbije prebivaju mnogi sudionici i svjedoci ovih nestanaka. Problem nestalih ovaj iskusni povjesničar ocjenjuje „civilizacijskim, a ne političkim pitanjem“.
– Smatram da za otkrivanje mjesta gdje su svi ti pobijeni ljudi ne bi smjelo biti prijepora. Taj se postupak vodi u Ministarstvu hrvatskih branitelja RH i Upravi za zatočene i nestale, a ono što doznajemo jest da se problemi javljaju na drugoj strani. To se pitanje treba riješiti bez obzira je li žrtva nestala 1991. ili 1995. godine – ustvrdio je Nazor.
ŠTALE I ZATVORI ZA MUČENJE HRVATSKIH BRANITELJA
Ljudi su nestali i ubijeni i u koncentracijskim logorima, kako na području Hrvatske, tako i u susjednoj Srbiji. Od vukovarskog Veleprometa kroz koji je, prema određenim podatcima, prošlo oko 10 000 ljudi, a 700-800 njih vode se kao nestali, pa sve do logora na teritoriju Srbije – poput Stajićeva ili Sremske Mitrovice. Logor Stajićevo, na napuštenoj farmi u blizini Zrenjanina, bio je „sabirni centar“ za vukovarske branitelje, dok je najveći i najgori logor Miloševićeve Srbije bio Kazneno-popravni zatvor Sremska Mitrovica.
– Činjenica je da su koncentracijski logori na teritoriju Srbije postojali, a to što ih je organizirala JNA, ne znači da i sama Srbija nije bila umiješana u to. Generalno gledajući, vlast u Srbiji, dakle ista ekipa još od 90-ih, bježi od odgovornosti i sve negira. Cijela njihova priča svodi se na to da su rat u Hrvatskoj vodile jedinice JNA i lokalni Srbi, ali u dokumentima jasno vidimo kako je na tom području 1991. godine bilo 9 500 pripadnika teritorijalne obrane Srbije. Srbija je definitivno sudjelovala u tom ratu i ne može predbaciti svoju odgovornost samo na JNA i lokalne Srbije – precizirao je ovaj povjesničar.
GRAD SPOMENIK
Brojna memorijalna mjesta u Vukovaru posljedica su brutalnosti velikosrpske agresije te dugotrajnosti opsade grada na Dunavu, no dostojanstveno obilježavanje događaja iz prošlosti i sjećanje na ratnu 1991. nikako ne isključuje „okretanje prema budućnosti“ svih Vukovarki i Vukovaraca. Ovaj grad treba biti „grad spomenik“, ali nikako ne smije ostati samo to, ustvrdio je Nazor.
– Mislim da jedno ne isključuje drugo i to je ujedno odgovor svima koji se žale da je Vukovar pretvoren u grad spomenik. Vukovar je mjesto sjećanja, simbol hrvatske obrane, žrtve i domoljublja u Domovinskom ratu, ali to ne priječi vlast da taj grad razvija i da svakodnevica bude kao u svakom drugom gradu. Međutim, Vukovar je identitetsko mjesto svih Hrvata i sjećanje na 1991. ne smije se zanemariti ili zaboraviti – naglašava Nazor.
– Vidim po našoj djeci da sam spomen Vukovara znači nešto posebno i mislim da je to nešto dobro, pozitivno i nešto što treba nastaviti njegovati. Svake se godine iznova uvjerimo u to, te ljude nitko ne tjera u Kolonu sjećanja. Ono što se događa svakog 18. studenog u Vukovaru za mene osobno predstavlja jedno hodočašće hrvatskoj slobodi i žrtvi devedesetih u Domovinskom ratu. Vukovar treba biti i grad spomenik i grad živih, mislim da je to svima jasno – zaključuje.
(icv.hr, dj)