Na nedavno održanoj svečanoj sjednici Obrtničke komore VPŽ, visoko priznanje „Obrtnički zlatnik”, dodijeljeno je i dugogodišnjem obrtniku Željku Šubiću, vlasniku obrta „Autoprijevoznik Željko Šubić“ iz Kladara.
Posjetili smo ga u njegovom sjedištu u Kladarama gdje se nalazi i automehaničarska radionica u kojoj se servisira Željkov vozni park koji broji 5 kamiona i 23 vozila za prijevoz putnika, što autobusa, što mini busova, a također i kombi vozila.
– Sada, nakon četiri desetljeća rada imam lijep vozni park, no trebalo je puno dobre volje i upornosti da se do toga dođe – rekao nam je Željko (59) otkrivši da je prvi put za volan sjeo još u osnovnoj školi.
– I moj otac je bio autoprijevoznik. Imali smo jedan stari kamion FAP, jedva da sam vidio cestu preko upravljača. Znao sam ga i voziti, naravno ne u prometu, nego po dvorištu, ali ne samo voziti nego i popraviti dosta kvarova na njemu. Od malena sam naslijedio očevu ljubav prema velikim vozilima i krenuo njegovim stopama. Osnovnu školu završio sam u Pitomači, dva razreda srednje u Virovitici, da bih prometnu školu završio 1983. godine u Đurđevcu gdje sam postao ponosni vlasnik „B”, „C” i „E” vozačke kategorije – rekao je Željko prisjetivši se da je svoje prve radne kilometre napravio u Domu zdravlja u Pitomači.
Bruno Sokele– Tamo sam se zaposlio 1986. godine. Vozio sam kombi hitne pomoći, no samo 6 mjeseci, zanimao me neki drugi pristup pa sam se zaposlio u „Čazmatransu” u Virovitici gdje sam 2 godine vozio kamion i paralelno učio za tehničara cestovnog prometa te položio za vozača autobusa. U Čazmatransu sam ostao do 1992. godine, da bih se potom zaposlio u jednoj poljoprivrednoj tvrtki u Starom Gracu. S obzirom na to da sam u tijeku svog školovanja završio i srednju poljoprivrednu školu, tamo sam bio i vozač kamiona s prikolicom i poljoprivredni tehničar. Ta priča je trajala do 1995. kada odlazim iz te firme s njihovim kamionom i prikolicom koje sam kupio i 5. veljače 1995. otvaram svoj autoprijevoznički obrt – ispričao nam je Željko, koji je kao privatni autoprijevoznik krenuo s tim jednim kamionom i prikolicom da bi do 2000. godine imao četiri šlepera.
– Taman kada sam „stao na svoje noge”, počelo je teško razdoblje za male prijevoznike koje su „gutale velike ribe”. Vidio sam da to neće izići na dobro i kupio sam svoj prvi autobus kojim sam prevozio putnike u skladu s ugovorom s Općinom Pitomača. I tako je krenulo, vozio sam svakodnevnu turu od Križnice do Đurđevca, ali preko Otrovanca, Velike Črešnjevice, Prugovca, Kloštra i Budančevice. Kasnije sam produžio svoj prijevoz i do Koprivnice, pa sve dalje i dalje. Danas naši autobusi voze cijelom Hrvatskom, velikim dijelom i europskim zemljama, bilo da se radi o redovnom ili posebnom prijevozu – rekao nam je Željko, a nam to nije strano jer često na cestama vidimo autobuse i minibuseve s natpisom „Šubić” u kojima se voze i učenici i penzioneri i radnici i poslovnjaci, izletnici, kulturnjaci, osobe s teškoćama i sportaši.
Bruno Sokele– Svi trebaju prijevoz, posebno ako je udoban i siguran, i što je najvažnije – točan. Moj prijevoz je točan kao „japanska željeznica”, nema kašnjenja, a to moje zalaganje vraća mi se zadovoljstvom mojih putnika. Zapravo, to zadovoljstvo putnika mi je bilo i pokretač i nit vodilja, a krenulo je s tim da se mnogima nije dalo stajati i kupiti jednog ili dva putnika u malim naseljima. Meni je upravo to bilo zanimljivo jer sam htio pomoći tim ljudima da stignu tamo gdje moraju, a broj putnika se s vremenom i povećavao, tako da je zadovoljstvo bilo još veće. Osim toga, volim raditi legalno i po zakonu, a s obzirom na to da radim po modelu Javne usluge koja je sukladna Uredbi Europskog parlamenta i vijeća, nemam brige prevozio li pet ili pedeset putnika, svi smo sretni i zadovoljni, neovisno radi li se o bilo kojoj od tri putničkih kategorija, radničkoj, umirovljeničkoj ili učeničkoj – rekao nam je Željko, a na licu mu se vidjelo zadovoljstvo što radi upravo taj i takav posao.
– Volim voziti, a vozio sam čak i tenk i bio instruktor na redovnom služenju u JNA. Kada bih ugrubo zbrojio prijeđene kilometre za upravljačem bilo bi to oko 5 milijuna prijeđenih kilometara, pa sada vi razmislite da je to kao da sam 14 puta vozio do Mjeseca – rekao nam je na kraju razgovora autoprijevoznik Željko Šubić.
(icv.hr)
