Petar Jakšić iz Pitomače, pedesetogodišnji vlasnik trgovine bijelom tehnikom i informatičkom opremom, danas je svima poznat kao „Pero Vukovarac“. Iako je možda nekima i ispričao o svom djetinjstvu i mladosti koje je proveo u centru Vukovara, zbog čega i nosi svoj nadimak, malo tko zna da je Petar za vrijeme rata, tada kao 17-godišnjak, u svom gradu svakodnevno na mopedu vozio hranu i vodu za oko 500 ljudi u skloništima, pod granatama i vatrom.

Malo ih je koji znaju da je nakon sloma obrane grada bio jedan od najmlađih zarobljenika koncentracijskog logora u Sremskoj Mitrovici i da su ga od sigurne smrti spasili ne samo neki gotovo sudbinski potezi, već i jedan Srbin u mirovini, kojemu, kaže, danas duguje život, a kojeg mu je sačuvao ne jednom, već tri puta kobne večeri u Veleprometu.    

Njegova je priča, kao i sve priče o Vukovaru i Škabrnji, važna, da se nikad ne zaborave događaji vezani uz ovaj Grad heroj. Svoje ratno djetinjstvo, Petar je sveo na sljedeće: neka se rat nikad, nigdje ne ponovi. A hvala svima koji su, kad je bilo najteže, pokazali da su prvo  – ljudi.

Donosimo vam njegovo iskustvo.

„PRILAGODI SE ILI IZGUBI RAZUM“

Petrova ratna priča o Vukovaru počinje kraj Bećarskog križa u centru Vukovara.  Kraj je kolovoza 1991. godine. Točnije, 25. kolovoza. Toplo je, vani se, na travi djeca igraju. Kroz otvoren prozor stana u tom ‘penzionerskom’ kompleksu, u kojem žive samo on i majka Zlatica, čuje se cika i vika. Zlatica peče palačinke.

Djetinjstvo, završetak škole i maturalna zabava poljoprivredne škole, Petar, majka i prijatelji, Privatni arhiv

Petar oca nema, kao ni braće i sestara. Te godine izrastao je u visokog, razvijenog 17-godišnjaka koji je igrao nogomet za lokalni klub Vuteks, upisao prvu godinu Agronomskog fakulteta nakon završene srednje poljoprivredne škole (srednjoškolski četverogodišnji programi bili su te godine ‘skraćeni’ na tri, op.a.) i radovao se budućnosti. Maštao je o svojoj curi Biljani, s kojom se trebao naći taj dan, o koncertu „Prljavaca“ prije godinu dana, na kojem su prohodali i kako želi pojesti palačinke koje je Zlatica rado pripremala samo za njega.

-Pamtit ću zauvijek taj tren. Mama okreće palačinke na tavi. Pričamo, zafrkavamo se. I tada: udarac. Eksplozija. Pala je granata. Što se događa? Otkud napadaju? Kuda ćemo? – govori Petar o trenutku za koji kaže kako je označio prekretnicu njegova i drugih života.  

-Postao sam, u toj pomutnji, strahu, svjestan dvije stvari. Prva, te palačinke nikada nećemo pojesti. I, drugo, počelo je neko novo vrijeme. Granata je mogla pasti i na nas – ističe.  

Svakodnevnica je postala život u skloništu. Mrak, slušanje radijskih vijesti i osluškivanje zvukova. Po ulici se išlo s velikim oprezom, uvijek osluškujući: to je metak. Granata. Bomba. Puška. Mitraljez.  

Vukovarska svakodnevnica ratne godine, privatni arhiv

-Kad je sve to krenulo, mi smo bili djeca, klinci. Nismo mi to doživljavali tako ozbiljno kao odrasli. Kad smo na radiju slušali o borbama i uništenim tenkovima na Trpinjskoj cesti, nismo vjerovali. Pa čime se borimo protiv tenkova? U isto vrijeme, brzo smo se prilagodili na ratne uvjete. Bilo je ili to ili ćeš poludjeti – sjeća se Petar dana i noći u kojima im je bilo normalno stajati na ulici, pa procijeniti otkud je ispaljena granata i na koju stranu podruma uletjeti, “da te ne pogodi ili da ne ostaneš zatrpan pod ruševinama”.

Za majku Zlaticu, koja je kao odrasla osoba imala drugu perspektivu i danomice gledala kako se život u Vukovaru nepovratno mijenja, također je došlo vrijeme prilagodbe i prihvaćanja nepobitnog: rat je.  

-Mama je bila „babica“, primalja. Radila je u Medicinskom centru Vukovar. Smjene na koje je odlazila postajale su sve opasnije. Umjesto radosnih majki i zdravih novorođenčadi koje je s njima godinama dočekivala na svijet, krevete su počeli ispunjavati prizori patnje, užasa i nemoći. Gubitka. Nije mi puno govorila o tome, nastojala me je zaštititi, ali spomenulo bi se u govoru, u podrumu, kad bi došla kući iz smjene.

NEZAMISLIVA PATNJA 

Žene koje je nekad porađala, ljudi iz kvarta, poznanici, prijatelji…sve bi ih opet dočekala, ali ovaj put u krevetu iz kojeg nerijetko nisu ustali. Neki su bili toliko mučeni i masakrirani, ranjeni, da ih nije ni prepoznala. Nije mogla vjerovati za što je čovjek sposoban dok rat nije počeo. Nije mogla vjerovati što čovjek može napraviti čovjeku, pogotovo djeci i bebama – govori Petar o prvim tjednima ratnih sukoba u Vukovaru, koji su se nastavili do kobnog 18. , odnosno, 20. studenog, kada su se predale posljednje veće skupine branitelja.   

Grad se branio svim raspoloživim sredstvima, sjeća se naš sugovornik. Bio je premlad za bojišnicu, iskusniji vojnici nisu ih mobilizirali, pa su on i prijatelji, dok su im roditelji bili po skloništima ili su bili u službama koje su još radile, razvozili hranu i piće po podrumima.

Petar priča kako je početkom rujna u njihov podrum došao Tihomir Lucić. Imao je 25 godina. Nešto prije rodio mu se sin Boris kojega je vidio dva puta prije nego je poginuo, a on je skupljao ekipu koja će raditi grudobran  u centru ispred zgrada.

Skloništa, poznatija kao “vukovarske katakombe”, privatni arhiv

-Kaže, idemo raditi grudobran, tamo, kod autobusnog kolodvora ima puno pijeska. Skoči Marko Sobol, skočim ja, a dva naša poznanika, starija od nas, spuštaju glavu, da ih ne izaberu. Kaže meni mama uplakana: Petre, pa kud ćeš ti? Odgovorim joj: da ja spuštam glavu, da ne pomognem? Neću! I otišli smo. Došli do Olajnice, a tamo – snajperist. Udara oko nas, po nama. Pokušavamo se skloniti, gdje? Tihomir je negdje nestao, nema ga satima.

Čekamo, držeći se zidova i zaklona. Evo ga, vraća se, kaže; našli smo ga. Naučili smo ga ‘letjeti’. Brzo smo potrpali pijesak u vreće, napravili grudobrane i tako smo, oko 20 dana, tamo čuvali stražu. No, kako su granate samo padale, došli su po nas i rekli: dečki, nema tu smisla čuvati stražu, vi ćete klinci poginuti bezveze. Tihomir se pridružio vojnicima na fronti, završio na Lužcu, gdje je kasnije i poginuo, a Marko i ja smo se vratili u centar, prevoziti hranu i piće – priča naš sugovornik, odmahujući glavom.

-Joj, kako smo bili neoprezni i tvrdoglavi, sad kad gledam, pa mogli smo stoput poginuti – ističe, pričajući kako su se snalazili za gorivo, popravljali mopede, jedina prijevozna sredstva, plinske boce, posuđe i drugo što im je trebalo za vlastiti, mali „opskrbni lanac“.

– U ekipi smo bili moj današnji šogor Siniša, koji je tada imao 14 godina, ja, koji sam imao 17 i Bekim, on je bio najstariji, imao je 18 godina. Vozili smo APN-ke i “betejke” i na njima posude, boce, ma svašta. Kuhalo se u podrumima na više mjesta, jedno je bilo tu gdje je danas zgrada policijske postaje, a kuhalo se i tu kod nas u podrumu. Bilo nas je puno koji smo razvažali kuhanu hranu, nas je troje sigurno vozilo za oko 500 ljudi svakog dana.

Mopedima su prevozili hranu i piće, bila su im to jedina prijevozna sredstva, privatni arhiv

NA MOPEDU VOZILI HRANU ZA 500 LJUDI DNEVNO 

Za vodu smo se snalazili. Bio je jedan bunar koji je bio blizu, tu smo išli po vodu, a skupljali smo i kišnicu i stavljali tablete za dezinfekciju. Nismo bili gladni i nije bilo boleština. To smo gledali kao pozitivno – u dahu govori Petar, s mnoštvo detalja o tome kako su iz “ničega” stvarali dijelove za pokvarene motore, kako su s malo jestivog ulja, vode, plutenog čepa i vezice radili vlastite svjetiljke i kako su vozili pod često opasnim uvjetima, kada je malo nedostajalo da ih pogodi granata ili ciljani, odnosno zalutali metak.

-Nismo o tome tada tako razmišljali. Bio je to takav život. Kad čuješ da netko repetira, znaš da moraš naći sklonište – nastavlja naš sugovornik, koji dolazi do dva teža trenutka koje nosi na duši.

-Tog smo dana morali popraviti motor, vozili smo po krhotinama, žbuki, metalu, vozila su se kvarila… Bekim je stajao na ulazu u sklonište. Unutra je bio mrak, a trebalo mu je svjetla da vidi što radi. Čuli smo da padaju granate, da su sve bliže. Povikao sam, svi unutra, brzo…- govori Petar i staje.

Prisjeća se. Čisti grlo.

-Sjećam se eksplozije. Vatre. Zapomaganja. Bekim je ostao vani. Što sad? Vratiti se, otići po ljude, pomoći odmah? Ništa, ja sam odlučio; idemo. Kako sam ja vikao, tako su ljudi došli, odgrnuli smo sve što je palo do Bekima. Noga mu je bila ranjena. Na kraju su mu je odrezali. Umro je od plinske gangrene. Ostalo mi je u sjećanju to što su odrasli tada vikali na nas, da smo balavi, da idemo na svoju ruku posvuda. U trenu su zaboravili da je sve bilo dobro, da je sve funkcioniralo – dodaje.

Privatni arhiv

NESUĐENI BRAT

Drugi tren koji će posebno pamtiti je onaj kada je njegova majka došla kući iz jedne smjene, u suzama, potpuno izgubljena od boli.

-Bio je taj jedan dečko, došao je iz Sotina, braniti Vukovar. Nije imao nikoga, ni oca, ni majku. Mama ga je vidjela tu, u centru, kod nas. Jeo je puno puta kod nas, samnom i mamom. Bio je sam na svijetu, tek nešto stariji od mene i mama ga je odmah zavoljela. Znala je što znači biti sam. Rekla mi je: Petre, slažeš li se ti da on ostane s nama, živi s nama, kad sve ovo bude gotovo? Da ti bude brat? Htjela ga je uzeti pod svoje. Pristao sam. Bio je stvarno dobar dečko.

Taj dan, kad je došla kući, potpuno drugačija nego inače, kad je plakala, kad je bila potpuno užasnuta, rekla mi je da ga je našla u bolnici. Na jednom od kreveta. Bio je toliko masakriran, da ga je jedva prepoznala.  Umro je. To ju je slomilo.

Oprostite. Teško je – priča, zastajkujući, sa suzama u očima, Petar.

Bilo je to vrijeme u kojem se majka još vraćala kući, dok nije počela doslovno živjeti u bolnici. Kako se centar organizirao kao vojni sanitet, smjene su se “produžile” prvo na dva tjedna, a u tom periodu i kolege koje su tamo radile pokazale su svoje pravo lice, kaže nam.

-Jedna žena koja je radila s mamom, zvala se Slavica, otvoreno je rekla drugima da ona neće raditi po dva tjedna i preuzimati ničije smjene, da ona neće liječiti ustaše. Kasnije, kad sam zarobljen, likovala je govoreći: znala sam ja, Petre, da ćeš ti tako završiti, pa tko će nas osloboditi, nego naša vojska? – ogorčeno nam priča o vremenu u kojem je bolnica, a koja je zbrinjavala ranjenike obaju strana, postajala sve češćom metom okupatora, na koju su dnevno bacali oko 700 granata i koja se nadljudski borila za svakog pacijenta, iako je osoblje ostajalo bez osnovnog; lijekova, struje, vode. 

Petrova Biljana i druga djeca u vukovarskom skloništu, privatni arhiv

NIJE ŽELIO OSTATI U BOLNICI

-Mama i ja u tom smo periodu komunicirali kako smo znali. U Vukovaru je živio Židov Branko Berban, imao je Ghetaldus, znao je otići u bolnicu i javiti mami da sam dobro. Kad su stvari postale jako ozbiljne, poručila mi je preko njega da dođem kod nje, da ću u bolnici biti sigurniji. Sjeo sam na motor, pažljivo se odvezao. Bio sam u bolnici znate koliko? Dva sata!    

Rekao sam; mama ja ti tu ostat’ neću. Nemam što pomoći. Ni ti nemaš gdje spavati, a još da za mene brineš. Mama je spavala sjedećke, po dva sata u kutu, uz pacijente. Rekao sam, vraćam se u centar. Tamo od mene bar imaju koristi. U to vrijeme u bolnici je već bio i Igor Kačić i Bato Baumgertner.

Igor i Bato i ja bili smo vršnjaci, družili smo se inače – nabraja Petar, koji kaže kako je puno puta, nakon što je otišao iz bolnice, završio u logoru i majku ponovno vidio tek u Pitomači, nakon razmjene zarobljenika, pitao sam sebe: bi li preživio da je ostao u bolnici tog dana, ili bi, poput svojih tada vršnjaka, završio masakriran i ubijen na Ovčari.

-Tu je, valjda, sudbina uplela svoje prste, na takve stvari čovjek nema odgovor – zaključuje. 

Povratkom u centar Vukovara, Petar je nastavio svoj život između podruma i razvoženja hrane, a zbog onemogućenih kontakata, s majkom se nije uspio čuti više od mjesec dana.

Majka Zlatica i kolegica u vukovarskoj bolnici, privatni arhiv

U listopadu je jednom prilikom poveo i ekipu novinara, zajedno s lokalnim snimateljem Nikolom Čosićem, koji je prije rata živio u Osijeku i bio snimatelj.

Išli su, sjeća se naš sugovornik, kroz kukuruze i tek kada je svojim očima vidio tenkove, poginule, ranjene i samu bitku, postalo mu je jasno da priče s radija nisu samo ratne priče, ohrabrenje za branitelje i ljude u skloništima, već živa istina.

-Sve smo mi to slušali u podrumu, ali nismo mogli vjerovati. S bestrzajcem srediti tenk? Kada sam ja s Nikolom i novinarima stigao do tamo, bio je tamo i Blago Zadro, sve su novinari snimili. Bilo je tamo strašno. Mladi dečki, mrtvi, svi. Dvadesetak godina, nisu imali više. Rat i kaos, smrt, povici, metci. Bio je u toj ekipi snimatelja i jedan strani novinar. Mene su odmah maknuli na stranu, jer sam bio maloljetan, a oni su otišli dublje, novinari s vojnicima.  Nisam znao njihova imena, osim gospodina Nikole, zvali smo ga čika Nikola, on je sve snimao, i konvoj je snimao kad su se zarobljenici vratili u Đurđevac, nakon Sremske Mitrovice.

Vraćajući se u centar, znao sam da moram reći ljudima u podrumima da je sve što slušamo istina. Da se ljudi bore protiv tenkova, gotovo bez oružja, da se Hrvatska brani srcem, da je zaista bilo tako – naglašava Petar koji je 18. studenog uhvaćen i odveden prvo na ‘Drvenu pijacu’, zatim Velepromet i potom Sremsku Mitrovicu, u koncentracijski logor.

SPAŠEN OD EGZEKUCIJE

„Zarobili su nas 18. studenog, bilo je jutro, izašao sam taman iz podruma i krenuo do ćoška. Bila je tamo jedna kuća, išao sam po vodu. Zađem iza kuće, a ono – transporter. U kućama okupatori i lokalne, paravojne formacije. Brzo sam se vratio u podrum, rekao: ljudi, gotovo je – prepričava Petar koji kaže kako su od tog trena svi bili svjesni da dolaze po njih u podrume.  

– Nismo imali kuda, a oni su imali točan popis ljudi. Prozivali su nas i izvodili iz podruma. Moj današnji tast Mijo stavio me pored jednog starijeg čovjeka, da idem uz njega. Mama je bila u bolnici, ja nisam imao nikoga.

Vjerujte, svi smo gledali da se nekako spasimo. Došli smo do Drvene pijace, tamo su skupljali sve ljude iz skloništa. Na toj sam pijaci po prvi put vidio da tenk ima svjetla, kad je krenuo prema nama, pucajući. Mislio sam da će nas tamo samo pregaziti. Prekoputa je bila pekara, ljude su tamo odvodili i ubijali. Ljudi su plakali, žene su vrištale, zapomagale.

Potom su nas odvezli u hangare, u Velepromet – odmahujući glavom govori naš sugovornik.

Podsjećamo, Velepromet, poznat i kao prihvatni logor za civile i branitelje Vukovara, poznat je po brutalnim iživljavanjima nad ratnim zarobljenicima. U periodu od rujna 1991., kada je formiran, do ožujka 1992., kada ga je zatvoren dolaskom snaga UNPROFOR-a, kroz njega je prošlo oko 10.000 osoba. Bila je riječ o civilima, ženama i djeci, braniteljima. U samom logoru ubijeno je 100 osoba, dok je oko 700 odvedeno i nestalo (ubijeno).

“KOGA SU ODVELI, NIJE SE VRATIO”

Za sam hangar u koji je uveden, Petar kaže kako je bio mračan  i kako je svatko gledao pronaći poznato lice, naći način “da se spasi” u toj situaciji.

-Bile su te gajbe od pića, a ja sam tako, sudbina ili ne, došao do „čika“ Đorđa Ilića i sjeo. Prije rata bio je delegat na prvoligaškim utakmicama i svi su ga znali. Čika Đorđe je bio dobar čovjek, znali smo odigrati šnaps. Znao je nas, koji igramo nogomet, vidio sam mu na licu što proživljava i sam. Sjeo sam kraj njega i nisam se micao – priča o posebno strašnim trenutcima Petar.

Sjeća se i kako je, čim je došao u hangar, do njega došao njegov trener, Hrvat, Ivan Pocrnja, tek nešto stariji od njega i donio mu šteku cigareta.

Postav ekipe Vuteksa prije rata, privatni arhiv

-Rekao sam mu; pa treneru, znaš da ne pušim. No, kaže on meni: uzmi, trebat će ti. Kasnije, te su mi cigarete u logoru pomogle. A on je ubijen. Saznali smo da je bio među onima koje su bacili žive u bunar i onda u bunar bacali bombe i granate, iz razonode – glasom punim težine prepričava Petar.

Sati su trajali cijelu vječnost, a Petar je, kao i drugi zarobljenici, cijelo vrijeme strahovao; što će se dogoditi, ako dođu po njega. Sjedio je kraj Đorđa Ilića i nije se micao.

ŽIVOT MU JE TRI PUTA SPASIO – SRBIN!

-Imali su popise. Dolazili su i izvodili ljude. Čuli smo pucnjeve. Vidjeli smo; ako dođu po tebe i odvedu te, ti se ne vraćaš. Protrnuo sam kad su došli i stali pred mene. Čika Đorđe je stavio ruku preko mojih ramena, čvrsto me grlio i nije dao da me odvedu. Odabrali su nekog drugog. Te su noći tri puta dolazili po mene. Svaki put taj me čovjek držao kao svoje dijete, grčevito, da me ne odvedu. Tri puta mi je te noći spasio život – sjeća se naš sugovornik.

Kad je svanulo, izveli su ih iz hangara. Žene i djeca bili su bili odvojeni od muškaraca, a onda su ih počeli dijeliti na Hrvate, Srbe, druge narodnosti… Umirovljeni nogometni delegat i ovaj put je pokušao pomoći Petru, iako nije znao kakva će sudbina ni njega samog zadesiti. 

-Čika Đorđe me opet zagrlio i šapnuo, dođi, ostani u mom redu. Rekao sam, ne mogu, čika Đorđe, ljudi znaju tko ste vi, znaju mene, da sam odavde, neću da vi zbog mene stradate – priča Petar, koji ističe kako je od tog trena, kad je stao u „hrvatski red“, vrijedilo pravilo; glava dolje, ruke na leđa.

U tom je redu, priča nam, bio i njegov sadašnji tast Mijo, otac njegove Biljane, druga poznata lica, ali i kolega i prijatelj Robert Potkonjak, koji je u klubu bio golman. Nosio je poznate „zenge“. Kad je pripadnik paravojne postrojbe stao ispred njega i pitao ga „je li i on zenga“, Robert nije shvatio da ga pita je li vojnik, neprijatelj koji se bori protiv njega u Vukovaru, već je mislio na golmana Valtera Zengu, koji mu je bio uzor.

Odgovorio je: „nisam baš dobar kao on, ali jesam“.

-Mislili smo, gotovo je, sad će ga kazniti, ubit će ga. Ali, srećom, to se nije dogodilo. Kažem vam, više nismo znali ni gdje smo, ni što smijemo reći, gledali smo da budemo što manji i neprimjetniji.

Do mene je došao isto poznanik, a to ima i na snimkama, kako zatvara vrata od hangara u Veleprometu. Sve stvari mi je izvadio iz ruksaka, a unutra su bile mamine stvari. Sebe sam obukao, ali kako nisam znao gdje je ona, ponio sam u ruksaku i nešto odjeće za nju. Ironija, sve su bile crne, kaput, čizme…Odmah su to povezali sa ‘crnokošuljašima’ . Nikako nije valjalo. Unio mi se u lice i rekao; pa tko će tebi vjerovati, da nisi bio u „zengama“. Šutio sam, pognute glave, više nitko ništa nije znao, da govori, da šuti, da samo nestane. Nismo znali hoćemo li preživjeti ni slijedeći sat – o trenutcima neizvjesnosti priča Petar.

Kaže kako je, gledajući sve to, zahvaljivao Bogu što je tog jutra obukao  „kronosice“, najdraže tenisice.

-Takve je nosio jedan i jedini Dražen Petrović i bile su jedino vrijedno što sam imao. Još sam mislio uzeti zenge, da me griju, ali nisam se mogao odvojiti od kronosica. Još jedan prst sudbine. Ne znam što bi bilo da sam zaista obukao „zenge“ tog jutra u skloništu?  – pita se Petar koji je s Robertom, Mijom i drugima te večeri završio u autobusu za Sremsku Mitrovicu, jedan od koncentracijskih logora u Srbiji, zauvijek napustivši djetinjstvo koje je poznavao. 

(icv.hr, mlo, dj, foto: M. Lovrenc, privatni arhiv Petar Jakšić)