Saborski zastupnik i predsjednik HVIDR-e RH Josip Đakić gostovao je u emisiji ICV radija „Nedjeljom aktualno“. Uoči obilježavanja Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje tema razgovora bili su teški dani u studenom 1991. godine.

– To je vrijeme koje teško pada svakom građaninu koji se sjeća tih dana kada je Hrvatska krvarila, kada je Hrvatska bila napadnuta, razorena, okupirana. Kada Hrvatska nije imala svoju kvalitetnu vojsku, kada nije imala naoružanje nego se sve svelo na dragovoljnost, na policiju i nešto oružja što se pribavilo. Mislim da je Virovitica posebna u tom vremenu koja je ipak dala nadu da se ne može samo gubiti teritorij, da se može i braniti i oslobađati. Virovitica je specifična po tome što je na njezinom području i dijelu susjedne Bjelovarsko-bilogorske županije ostvarena prva pobjeda. Prvo Jasenaš pa onda Lončarica. To su prve istinske pobjede koje su otvorile put prema Podravskoj magistrali koja je jedina spajala Slavoniju i Zagreb, ali jednako tako i prve žrtve. Marijan Derežić je prva žrtva koja se dogodila u Lončarici. U toj operaciji koja je u dva dana iznijela pobjedu. Te pobjede su i prvi vjetar u leđa Hrvatskoj vojsci na cijelom teritoriju. Jedinice koje su ustrojene bile su slabo naoružane i većinom su provodile obrambene djelatnosti – postavljanje minskih polja, zapreka i ostaloga kako neprijatelj ne bi dalje prodirao u Hrvatsku. To su dani kada je Vukovar krvario najteže i to su dani kada se sjećamo samo tragedije – rekao je Đakić.

To su bili teški dani, svi koji su tada živjeli sjećaju se loših vijesti sa svih bojišta osim s ovog zapadnoslavonskog. Srećom to se promijenilo, na kraju je velika žrtva i sve loše što se događalo u 1991. rezultiralo velikim pobjedama. Josip Đakić je bio sudionik tih događaja i kaže:

– Poslije pada Vukovara mi smo zaposjeli liniju s Bjelovarskom 105. brigadom: Privlaka – Otok – Komletinci. 45 km na Bosutu, na krajnjem istoku. Neprijatelj je bio u neposrednom kontaktu s nama i deset mjeseci smo izdržali da nije palo nijedno selo, nijedan metar, nijedan milimetar. U kasnijem slijedu se dogodilo da smo počeli formirati postrojbe koje su već imale gardijski smisao, naoružanje i uvježbavanje. Sama škola MPRI koja je došla iz Amerike, njihovih časnika i dočasnika je pomogla u daljem ustroju i profesionalizaciji, kao i borbenoj taktici. Od svega toga ne bi bilo ništa da nije bilo tolike ljubavi i želje za slobodu i suverenost. Naravno i Bljesak i Ljeto i Oluja i Maestral su pobjede koje su zapamćene, one su zapisane zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti. One su iznjedrile slobodu, one su prekinule rat, one su doprinijele i mirnoj reintegraciji – ističe Đakić.

Vanjskopolitički ciljevi Domovinskog rata su ostvareni – pristupanje NATO savezu i EU. Josip Đakić pojašnjava neke odnose među saveznicima:

– Ciljevi su ostvareni zahvaljujući predanosti zadatku koji je postavljen. Velike obaveze je Hrvatska imala prema Savezu i prema saveznicima kako bi ušla u NATO. Mislim da je jasno da i sada kada su ostvareni ciljevi mi smo kao članica NATO-a dužni biti i u misijama koje su mirovne i operacijama koje baš i nisu mirovne te koje su iznijele i žrtve. Jednako tako i najvišu ocjenu svih saveznika da su Hrvatski vojnici jedni od najspremnijih u svijetu. Da su predani svom radu i da su oni koji svoje znanje prenose na druge, koji svoje vještine u nadmetanju u športskim disciplinama, u vojničkim disciplinama u kojima su ocijenjeni kao odlični, prenose na druge – objašnjava Đakić te se osvrće na postupak predsjednika Zorana Milanovića koji nije potpisao odobrenje za jednu NATO misiju Hrvatske vojske.

– Sada je pred nama donošenje 13 odluka o 13 misija, operacija i sudjelovanja koje su pred nama. Za svih 12 smo bez problema dobili suglasnost. Jedna je ostala sporna. Već 2-3 tjedna se sporimo oko jedne misije. I mi imamo pravo kao članica NATO Saveza staviti ogradu na nacionalnu sigurnost, a to je da naši časnici ne mogu biti raspoređeni tamo gdje se odvijaju borbe, tj. u Ukrajini. Predsjednik Milanović je bio na NATO samitu u Washingtonu gdje se ni riječju nije usprotivio misiji u kojoj bi sudjelovalo ukupno pet časnika HV u narednom vremenu. U rotaciji bi sudjelovali u toj misiji. Misija bi se odvijala u Wiesbadenu. Ono što je Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane, a vojna komponenta, Glavni stožer je to predložio, da pripadnici oružanih snaga Republike Hrvatske iz točke 1 ove odluke ne mogu biti raspoređeni izvan teritorija država članica organizacije Sjevernoatlantskog saveza niti angažirani na teritoriju Ukrajine. Eksplicitno je napisano, dati ću vam kopiju dokumenta o kojem je očitovanje našem Odboru za obranu dao Načelnik glavnog stožera koji jasno definira što će oni raditi, gdje će biti raspoređeni i napisao je da mu je Predsjednik eksplicitno zapovijeđu zabranio dolazak na Saborski odbor, kao najkompetentnije osobe – kaže Đakić te govori što je pozadina odluke predsjednika Milanovića.

– Ako bi politički i analitički pratili cijeli tijek nastupa Predsjednika države, koji se zapravo puno puta pogubio u svojim izjavama, mogu vam podastrijeti 20 njegovih izjava koje usmjeravaju gdje je njegov put i cilj. Njegov put je sigurno pomoći Rusiji i prezentirati Rusiju. On je izjavio da je NATO došao dovoljno daleko na istok Europe. Kad primamo nekoga u svoju obitelj, želimo znati tko je. Hrvatska nikomu nije dužna da bude ovca za klanje. Neka Finska i Švedska uđu u NATO, neka budu u oku ljutog medvjeda. To je američko-ruski rat. Idu preko ukrajinskih leđa američkim novcem. Te izjave asociraju na to da si totalno pristran. Član si NATO saveza, dođeš u Washington na NATO summit, donosiš deklaraciju, na Vijeću se tamo među velikima ne usprotiviš, ne kažeš: ja sam protiv toga, kao što je Mađarski premjer protiv i znamo da je protiv, da ovisi o Rusiji. On štiti i ruske i svoje interese. Tako je i Predsjednik države taj koji bi trebao štiti hrvatske interese a zapravo štiti ruske interese. Nije on ni od kakve koristi Republici Hrvatskoj, nego je samo šteta – kaže Đakić te dodaje kako ovakvi istupi Predsjednika nisu dio kampanje za predstojeće predsjedničke izbore, nego sustavno djelovanje u ruskom interesu.

– Ovo što se događa na hrvatskom teritoriju od strane Predsjednika je totalno neozbiljno. To ne ulijeva nikakvo povjerenje. Sav kredibilitet u vojnom pogledu, u povjerljivosti i vjernosti Savezu, a koji će nam ne daj Bože nekad zatrebati, on je duboko narušen i destabiliziran ovakvim ispadima. Ukrajina je jedna od tri zemlje koje su nas među prvima priznale i pomogle. Danas kada smo suverena država moramo poštivati pravila igre i ne smijemo biti lutalice u svijetu. Ako ste ozbiljni pratilac političkih zbivanja, onda vidite da ni jedna zemlja iz Europe nije pozvala Predsjednika države na prijem kod sebe. To jasno govori o tome koliko ga uvažavaju i koliko misle da je on ozbiljna osoba. On samo nanosi štetu Republici Hrvatskoj i nimalo nije taj koji međunarodne odnose proširuje i koji stvara prijateljstva, nego ih narušava. On je okrenut striktno Rusiji i proruskoj politici koju provodi i u Hrvatskoj. Zadnje izjave koje je izrekao aludiraju na to da će Ukrajina izgubiti rat. Da on to već vidi – ističe Đakić.

O tome kako će se rezultat američkih predsjedničkih izbora odraziti na NATO i svjetsku politiku te kakva je uloga predsjednika Milanovića, Josip Đakić kaže:

– Puno drugih subjekata, važnih čimbenika, vode generalnu politiku NATO saveza, kao i američku politiku. Predsjednik je samo jedan od tih koji preko svojih pametnih ljudi upravlja državom, a on je zapravo figura kao što bi trebao biti i naš. Ovaj naš se postavio u ulogu komandanta, a kada je trebao biti komandant onda je odbio poziv za vojsku. To su istine o ovome sada koji glumata i koji se predstavlja kao netko bitan. Kada nema gdje doći na crveni tepih onda maltretira naše časnike, dočasnike i vojnike u počasnom stroju da mu postavljaju crveni tepih. Dolazi na sastanak na kojem govori o opremanju i svemu, a onda ismijava nabavku tankova. On nema s čime pomoći, znači on nije taj koji može. Ministarstvo obrane je logistika Hrvatskoj vojsci. Oni su ti koji planiraju, provode, u proračunu se rezerviraju sredstva i nabavlja se u suradnji s Glavnom stožerom da se zna točno što se radi. Načelnik Glavnog stožera, general Kundid, tri puta je zarobljen od strane Predsjednika. Kad treba doći na Odbor on ga pozove na Pantovčak. Kad treba doći drugi puta na Odbor da objasni ovo sve što piše u prijedlogu Odluke koju Predsjednik ne želi potpisati, koju odbija potpisati. Znači, on je taj koji osporava mogućnost dvojici časnika u činu bojnika, koji bi bili stožerni časnik za područje logistike i stožerni časnik za područje planiranja, da idu u misiju. To je potpisao Načelnik glavnog stožera, gospodin Kundid, moj prijatelj, čovjek koji je bio zapovjednik oklopno-mehanizirane bojne, ja sam bio zapovjednik četvrte bojne. Mi se znamo i čuli smo se telefonom oko toga svega. Zadaće koje bi ta dvojica provodila su na razvoju snaga, koordinaciji opremanja snaga, na koordinaciji obuke i logističkog opremanja. To je potpisao gospodin Kundid, ja vam sada čitam iz akta koji je urudžbiran i koji je deklasificiran. Govorim ono što je jasno i nedvojbeno. Žalosno je da imamo takvog predsjednika koji besmisleno lupeta, laže, obmanjuje javnost i želi napraviti takvu štetu, prije svega Hrvatskoj vojsci, a onda i hrvatskoj državi, koja je u NATO savezu imala povjerenje koje je sada narušeno – zaključio je Josip Đakić.

(icv.hr, mk)