„Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti – jer za ono što se sada događa nisu kriva djeca“, rekao je svojedobno novinar i ratni izvjestitelj Siniša Glavašević. Danas je, nažalost, tek šačica ljudi upoznata sa sudbinama nevino stradale djece u Domovinskom ratu. Njihove je životne priče zapisala Ani Galović, spisateljica i teologinja, u knjizi koja govori o najvećim traumama vukovarskih obitelji, „Mama, ne vidim nebo“.

– Knjiga donosi priču o djeci koja su poginula od eksplozivnih naprava, granata i gubila živote od posljedica teškog ranjavanja, ubijana egzekucijama u obiteljskim domovima, u dvorištu logora, na masovnim stratištima, u pokušaju proboja, oteta i odvedena te streljana u šumarcima – govori autorica knjige, Ani Galović.

Miroslav Šlafhauzer

VUKOVARAC KOJEMU JE POSLJEDNJA ADRESA – VIROVITICA

Prema ispričanim pričama svaka je tragedija zasebna i od svake bi se mogao napisati barem jedan roman. Mnoštvo je šokantnih podataka koji, čitajući knjigu, unose nemir i bol, s konstantnim pitanjem ima li ljudskome zlu kraja.

Posljednji službeni podatci Hrvatskog dokumentacijskog i memorijalnog centra govore o 381 poginule djece tijekom Domovinskog rata. U samom gradu Vukovaru tijekom bitke, od kolovoza 1991. do sloma obrane grada tj. zločina na Ovčari 20. studenog 1991. – poginulo, ubijeno i nestalo je 27 djece. Samo dijete manje od Slavonskog Broda. Autorica je u knjizi obuhvatila grad Vukovar i rubna mjesta važna za bitku (Petrovci, Čakovci, Borovo) koja 1991. nisu bila u sastavu Općine, a ni danas grada Vukovara. Isto tako, u samom gradu Vukovaru nakon bitke, do lipnja 1992. godine, ubijeno je četvero djece. Iz tih je razloga je u knjizi pisano o sudbini 33 djece, odnosno 34 u prvom izdanju.

Iako se za neka imena čulo, poput Igora Kačića kao najmlađe žrtve Ovčare ili četverogodišnje Martine Štefančić ubijene zajedno s bakom u Borovu selu 1992. godine, za većinu stradale djece nitko osim obitelji, pa čak ni mnogi Vukovarci, nisu znali.  

Osim nepoznatih vukovarskih sudbina, opravdano, ni brojnim Virovitičanima nije poznata činjenica da su članovi jedne vukovarske obitelji svoje posljednje počivalište pronašli upravo u – Virovitici. Riječ je, naime, o dvanaestogodišnjem Mariju Kolariću i njegovom nedavno preminulom ocu Tihomiru, koji je od samog početka sudjelovao je u obrani vukovarskog Sajmišta.

Ustupljene fotografije

Mario je svoje bezbrižno djetinjstvo proveo u naselju Lijeva Supoderica, na ulazu u Vukovar iz pravca Bogdanovaca, zajedno s dvije godine starijom sestrom Anitom te roditeljima Tihomirom i Anom, koji su radili u vukovarskom industrijskom gigantu Borovo Commerceu. Ovaj dvanaestogodišnjak, prisjećaju se njegovi najbliži, bio je veseo i znatiželjan dječak koji je pred ljeto 1991. završio šesti razred osnovne škole.

– Zajedno sa sestrom i bratićem Dariom otišao je posredstvom Crvenog križa na more u Crikvenicu, odakle se vratio krajem kolovoza, netom prije službenog početka agresije na Vukovar. Tako su, umjesto u školske klupe, vukovarski školarci morali u skloništa na nešto sigurniju Olajnicu, u centru Grada na Dunavu – evocirana su sjećanja u knjizi „Mama, ne vidim nebo“.

DJETINJSTVO PREKINUTO JEDNOM GRANATOM

Otac Tihomir teško je ranjen te prebačen u vukovarsku bolnicu, iz koje je izišao konvojem „Liječnici bez granica“ 19. listopada. Njegova je obitelj ostala u opkoljenom gradu. Tog kobnog 29. listopada 1991., piše autorica, sve je bilo naizgled mirno, a onda je oko 14 sati granata pogodila vanjsku stranu zida zgrade, gdje se prizemlju nalazio Mario s obitelji.

– Nekoliko je civila ranjeno, među njima i Marijeva sestra Anita kojoj je uz prijelom desne podlaktice, stradala i desna noga u kuku gdje je geler veličine ljudskog palca pogodio bedrenu kost. Mario i njegov vršnjak, bratić Dario Pejić, podlegli su teškim ozljedama – zapisano je u knjizi.

Ustupljena fotografija, Canva

Anita i majka ostale su u bolnici sve do okupacije Vukovara. Nakon toga, preko Srbije i Bosne, domogle su se teritorija Hrvatske. Obitelj je život nastavila upravo u Virovitici. Ovdje je pokopan i mali Mario, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani s gradskog stadiona u Vukovaru na početku mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

POPIS JE BESKRAJNO TUŽAN I TEŽAK

Ni danas, 33 godine nakon, većina počinitelja nije odgovarala za svoja nedjela nad najmlađim Vukovarcima, a neke obitelji i dalje čekaju pozive sa sudske medicine. Strašna je pomisao da Antonija Zeko, Ivan Kljajić i Matej Aleksander, najmlađe žrtve srpske agresije čiji zbroj godina ne dolazi ni do broja četiri, nemaju osuđenike za svoje prerano prekinute živote. Za vrijeme vukovarske bitke devet je majki ubijeno sa svojom djecom – ni za to nitko nikada nije odgovarao. Takvih je sudbina još puno, previše.

– Od svega navedenog samo za zločin na Ovčari, tri strijeljana dječaka (šesnaestogodišnji Igor Kačić te sedamnaestogodišnjaci Dragutin Balog i Tomislav Baumgertner) i ubojstvo braće Pakšec, postoje sudske presude. I to u Republici Srbiji s obzirom na to da su počinitelji tih monstruoznih djela bile – iste osobe. Niti za jedno drugo stradanje djece u Vukovaru ne postoji optužnica, a kamoli presuda – ističe autorica, naglasivši kako je popis stradale djece beskrajno tužan i težak.

O razmjerima ljudske zlobe u opisanim zločinima govorio je i fra Ivica Jagodić, gvardijan Župe sv. Roka u Virovitici i jedan od suradnika na spomenutoj knjizi.

Miroslav Šlafhauzer

– Oni koji su to činili obuhvaćeni su zlom koje ima svoju razornost i teško da mogu doći u dodir s dobrim. Gotovo da i ne poznajem obraćenika koji je priznao da je činio zvjerstva. Velika većina otišla je preko granice nakon Erdutskog sporazuma, a oni koji su ostali smatraju da se za njihova zlodjela ne zna. Ipak, ne možete sve sakriti – fra Ivica se dotaknuo izvršitelja navedenih zločina.

– Rat je kompliciran, teško shvatljiv. Zlo ima svoju prodornost i ono je duboko skriveno u čovjeku. I da se sutra opet dogodi neki rat, to zlo će izaći na vidjelo – dodao je virovitički gvardijan.

TEŠKO DOBIVENI PODATCI

Tragajući za podatcima o poginuloj djeci, Ani Galović niti u jednom trenutku nije pravila razliku po nacionalnoj osnovi među poginulom djecom.

– Nije bilo lako doći do svih obitelji, a još je teže bilo ostati uz ranjene očeve i majke, odnosno nositi njihovo povjerenje. To su iskazi koji se ne daju svakome, već po stečenom povjerenju, i možda samo tada i nikada više. Autorica je kao nježna i pažljiva osoba zadobila povjerenje koje zasigurno neće moći ostvariti niti jedna institucija, što je jedan od razloga zašto se ovo već ranije nije učinilo – osvrnuo se fra Ivica.

Danonoćno istražujući, Ani je kontaktirala i brojne institucije kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Ipak, najteži je bio upravo kontakt sa zauvijek obilježenim obiteljima.

Vladimir Köter

Kao nekadašnji gvardijan franjevačkog samostana Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, fra Ivica je također bio u izravnom kontaktu s obiteljima stradalih. Ljudi su morali naučiti živjeti s time, ali bol je ta koja će trajno ostati u njihovim dušama, govori.

– Vjerujem da im naša prisutnost na duhovnoj razini puno znači. Molitvom i jednim iskrenim suosjećanjem na neki se način „opravdava zalog“ njihove žrtve. Iako je u jednome trenutku stradaloj djeci ugašeno svjetlo, osjećaj da ne vide nebo, uvjeren sam da uživaju sve blago Neba, odakle nas gledaju i čude se kako još uvijek ne shvaćamo da živimo dar – ustvrdio je virovitički župnik.

IZLOŽBA TEMELJENA NA KNJIZI

U Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru u veljači 2021. otvoren je stalni postav izložbe „Stradala djeca u Domovinskom ratu u Vukovaru“. Tragične sudbine, ilustrirane od strane njemačkog autora Vladimira Kötera, tada su promatrali pogledi tihih i zamišljenih ljudi pod maskama u vrijeme pandemije – obitelji nastradalih. Dječje priče crvenom je vrpcom povezala dizajnerica Žaklina Kurmaić, kao simbol stradanja i mučeništva. Na postavljaju spomenute izložbe Galović je surađivala i s fra Ivicom.

Vladimir Köter

– Velika mi je čast bila surađivati s fra Ivicom. Godinu dana prije izlaska prvog izdanja „Mama, ne vidim nebo“ postavio je spomen-obilježje svim žrtvama Bitke za Vukovar, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Na staklenim pločama nalaze se imena 2717 žrtava. Među njima su i imena djece o kojima sam pisala. Željela sam da osim knjige imaju i dostojanstveno mjesto sjećanja u svojem gradu, a gdje bi moglo biti više od blizine Dunava i blizine molitve – objasnila je autorica.

– Otvorenje je bilo vrlo potresno jer je to prvi put da su se roditelji i preživjeli članovi obitelji, koji su izgubili svoju djecu, braću i sestre, našli zajedno nakon 30 godina, povezani teškom tragedijom – završava Galović.

Povijest se možda ružno poigrala nevinim dječjim životima, ali njihova imena zauvijek su zapisana u pričama poput ove. Unatoč tome što oni koji o zlodjelima znaju nešto više – šute, opisi stradanja djece u ratu služe da se ne zaborave zločini koji su nad njima počinjeni. Djeca su uvijek najnevinije žrtve rata, bez obzira gdje se on vodi i na čiju stranu granata pada – djeca, uz svoje roditelje, pripadaju cijelom čovječanstvu.  

(icv.hr, dj)