Don Danko Litrić, rođen 1942. u Žeževici (Dalmatinska zagora), svećenik je salezijanac koji je od 1981. misionar u afričkoj državi Ruandi. Više od pola svog života proveo je u toj zemlji naviještajući Radosnu vijest Isusa Krista, ali i gradeći škole u kojima se opismenjavaju djeca i zanatske škole u kojima se mladima daje mogućnost da jednog dana privređuju za svoj život.
U Slatinu dolazi zadnje tri godine sa svojim prijateljem Šimom iz Pištana, gdje ih ugošćava njegova sestra Ana Ojkić. Slatinu je don Danko Litrić posjetio prošli tjedan te je u slatinskim župnim crkvama sv. Josipa i bl. Ivana Merza nakon svete mise prikazan dokumentarni film Jakova Sedlara “Borba se nastavlja, priča o don Danku Litriću”, kojeg je pogledalo 50-tak vjernika u svakoj župi. Nakon projekcije filma, don Danko Litrić obratio se nazočnima s kratkom besjedom.
Ovaj vitalni “dida” jednostavan je čovjek, dječačkog zanosa koji za vrijeme svog godišnjeg odmora posjećuje katoličke župe po Hrvatskoj kako bi mogao prikupiti nešto novca za velike potrebe ruandskog naroda za koji skrbi u svojim misionarskim okvirima. Svake godine neki od 84 misionara i misionarki Crkve u Hrvata dolaze na susret u domovini kako bi razmijenili svoja iskustva i napunili duhovne baterije za nove izazove. Ove godine sakupili su se krajem lipnja u Krčkoj biskupiji. Misionari hrvatskog porijekla (franjevci i isusovci) djeluju već od 14. stoljeća (sv. Nikola Tavelić) u Palestini, Mongoliji, Meksiku, Južnoj Americi, Indiji i Kini. Naši misionari i misionarke djeluju u Africi od 1958. godine. Trenutno su najbrojniji misionari u svijetu pripadnici salezijanskog reda OD kojih čak polovica, od njih 16 tisuća, djeluje u misijskim zemljama na svim kontinentima. Sredinom 1970. tadašnji poglavar reda pokrenuo je “Salezijanski misijski projekt Afrika” kojemu se odazvao i don Danko. Salezijance je utemeljio sv. don Bosko 1859. u Torinu, a u Hrvatskoj su od 1913. Matična kuća njihove hrvatske provincije je u župi Marije Pomoćnice na zagrebačkoj Knežiji. Ove godine hrvatski salezijanci šalju tri bogoslova i jednog svećenika u misije širom svijeta.
Siromaštvo te manjak hrane i posla za sve u ovoj 16 milijunskoj zemlji, više od dvaput manjoj od Hrvatske, osnovni je problem.
Don Danko je veoma omiljen u svim župama u Ruandi u kojima je djelovao, jer se uvijek nastojao približiti siromašnima, podijeliti svoje obroke s njima, a za djecu i mlade gradio je škole za opismenjavanje i srednje škole u kojima su učili razne zanate. Svaki tjedan posjećuje i zatvorenike u zatvoru u Kigaliju otvarajući im vrata prema Kristu. Smrt od razbojnika preskočila ga je nekoliko puta, a najstrašnije je bilo kada je za vrijeme genocida u Ruandi u travnju 1994. pred njegovim očima mačetama i palicama ubijeno 1000 pripadnika Tutsija koji su potražili sklonište u njegovoj župi. U tom 100-dnevom paklenom genocidu ubijeno je gotovo milijun ljudi. Don Danko posvetio se zacjeljivanju rana tog genocida pojedinačnim razgovorima, tješeći i dajući nadu stradalnicima (puno siročadi, udovica, starih ljudi). Kao da isti gospodari smrti i kaosa režiraju masovne zločine i nepravde diljem svijeta. Za usporedbu pogledajte sličnost zastava država Ruande i Ukrajine. Srećom narod Ruande i cijele Afrike ima svoju Gospu iz Kibeha koja se od 1981. obraćaju svih nevoljni tražitelji mira i trajne sreće kao i našoj Gospi Međugorskoj.
Don Danko sagradio je u Africi i tri crkve (gradi i četvrtu), a obnaša i visoke dužnosti u svojoj redovničkoj provinciji Afrika velikih jezera koja danas ima 130 duhovnih zvanja uvelike zahvaljujući i njemu. Uskoro će Afrikanci kao misionari dolaziti u umornu i besmislenu Europu koja svakim danom sve više odbacuje Boga. Njegov subrat Afrikanac kaže: “Don Danko je veliki misionar, dobar svećenik sa ljudskim srcem bliskim za sve njegove učenike”. O svom misijskom životu pisao je u mnogim časopisima, a napisao je i pet knjiga, najviše o svojoj ljubljenoj Ruandi. Sutra don Danko ponovo odlazi u svoju Ruandu u kojoj ga prihvaćaju i vole jer je cijeli svoj život posvetio tom narodu.
Poruka don Danka, tog vječito nasmiješenog i prostodušnog dječaka, zaljubljenika u Boga od kojeg očekuje vječnu radost je: “Ako prekinemo vezu s Bogom, prekinuli smo nit života, onda sve ide u propast, u smrt. Bez Boga nema sreće. Vjera nije neka teorija, nego život koji nas treba voditi da budemo dobri i pošteni. Nije dovoljno samo se moliti i odlaziti u Crkvu, vjeru treba pokazivati djelima prema svima u potrebi ma tko i gdje bili”.
(www.icv.hr, vj)
