“Kad sam radio istraživanje, a potom i pisao ‘Slučaj vlastite pogibelji’, znao sam da će mi ovaj roman na neki način zapečatiti sudbinu. I kao autora, i kao osobu. U jednom sam trenu osjećao kao da ću si njime sam pucati u nogu, nakon čega više nikad ništa neće biti isto. Nitko neće htjeti imati posla samnom jer sam ne samo ušao duboko u intimu jedne obitelji, koja je preživjela grozne stvari, već i jer sam tim romanom pokazao kako želja da samo pošteno radiš svoj posao u ovoj zemlji može biti i prokletstvo.

No, bila je to priča koju sam jednostavno morao ispričati.”

Tim je riječima nagrađivani hrvatski književnik i profesor na Odsjeku za germanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Kristian Novak sažeo dvogodišnji rad na istraživanju i pisanju svog trećeg romana “Slučaj vlastite pogibelji”, a koji je sinoć (četvrtak) predstavljen u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Virovitici.

Književnika i moderatoricu književne večeri Ivanu Vlaisavljević, kao i sve okupljene, među kojima je bila i predsjednica Gradskog vijeća grad Virovitice Ivančica Fett-Škvarić, pozdravio je ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica, Robert Fritz.

Riječ je o trećem romanu iz međimurske trilogije, nakon “Črna mati zemla” i  “Ciganin, ali najljepši”, pisan međimurskom kajkavštinom, a koji, poput ranijih, čitatelja brzo i lako uvlači u višeslojnu priču o protagonistima, pojedincima koji imaju što ispričati i čije sudbine svakoga pogađaju, ponajviše jer su mali, a ponekad i bespomoćni komadići jedne složene cjeline nazvane hrvatsko društvo.  

INSPRIRIRAN INTRIGANTNIM SLUČAJEM 

Roman je inspiriran stvarnim događajima – mladi policajac iz Međimurja, Dino Molnar, koji je upozoravao na korupciju u policijskim redovima, pronađen je prije četiri godine mrtav na zadnjem sjedalu svog automobila, samo koji tjedan nakon što je nadležnima prijavio sve što smatra krivim u policijskom sustavu. Njegov brat je također policajac, i danas aktivan i nagrađivan u svojoj službi.

Obitelj i poznanici nikad nisu povjerovali u službenu verziju događaja – da si je sam oduzeo život. Roman prati više likova istovremeno, koji pokušavaju doći do dublje istine. Između ostalih, Japu, oca koji samo traži odgovore, ali ih ne nalazi, brata Marlija, koji mora kopati ne samo po postupcima svojih kolega, već i po vlastitim uvjerenjima, kao i kul profesorice Marlene, a koja postavljajući sa svojom dramskom grupom predstavu Antigone otkriva i više nego što je ikad mislila.  

Novak je govorio o snazi dijaloga u romanu, u kojem donosi i poseban font namijenjen scenarijima, adaptaciji njegovih djela za predstave i film, kao i o reakcijama publike na njegove romane i likove.

Jedna mu je povratna informacija značila više od svih nagrada koje je dobio (inače je dvostruki dobitnik nagrade Tportala za roman godine (2014. i 2017.), književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski te nagrade Fran Galović, op.a.), rekao je sinoć. Riječ je o reakciji obitelji čiju je priču ovjekovječio u posljednjem romanu.

-Reakcije su bolje nego sam ikada mogao zamišljati i to mi je najveća nagrada. Drago mi je što sam imao priliku ovim romanom reći im: netko vidi što se dogodilo, netko će to pamtiti. Poštujem privatnost obitelji zbog koje neću ništa više reći – istaknuo je.

U ugodnoj atmosferi, Novak je govorio o pisanju, svojih već gotovo 20 godina stvaralaštva, knjizi kao artefaktu vrijednosti još od djetinjstva (za rođendane i blagdane knjiga je obavezno bila jedan od darova), istraživanju za romane, obiteljskom životu (otac je troje djece), o svojim gostovanjima i interakciji s publikom te važnosti likova koje stvara.

Podijelio je zanimljivu činjenicu da je imao problema s hrvatskim jezikom u osnovnoj školi.

-Učitelj mi je otvoreno govorio da su mi sastavci loši. I bio je u pravu. Govorio mi je, slušaj, mali, ovo ti ne valja, to ti nema ni glavu ni rep, ne zna se tko kome govori. Ja sam inače volio izmišljati priče, volio sam filmove pa sam znao zamišljati nastavak filma i slično. Tek u srednjoj školi, zahvaljujući mom gimnazijskom profesoru Ivanu Pranjiću, koji je odgojio generacije čitatelja i pisaca, dobio sam ono usmjerenje koje mi je trebalo.

Nekoga tko je radio samnom na mojim tekstovima. Naučio je izvući iz nas riječi i staviti ih u formu koja je i drugima jasna i prepoznatljiva. Nećemo mu nikada biti dovoljno zahvalni na tome. Jedan dobar profesor, vidite, može otvoriti puno svjetova  – ispričao je Novak, koji je kao sveučilišni profesor danas i sam mentor novim generacijama.  

Govoreći o radu s mladima, studentima, kod kojih, kaže, sve više vidi utjecaj izloženosti pametnim telefonima, ekranima  i obilnog priljeva informacija, osvrnuo se i na problem koncentracije, ali i prevelikih očekivanja.  

-Nekad smo u jednoj generaciji studenata imali dva, tri studenta kod kojih bi se vidjelo da imaju problema s anksioznošću. Danas, te su brojke stotinu puta veće – upozorio je na dan kada je cijeli svijet govorio o važnosti mentalnog zdravlja te podsjetio na sport kao važnu odrednicu zdravog stila života.  

Bilo je riječi i o kajkavštini, koja je glavno narječje njegovih romana. Novak je ispričao, koristeći se primjerima iz vojske i bivše države, kako je štokavština značila prestiž, pa su se vojnici koji su se koristili svojim narječjima često “preobrazili” u štokavce, da ne bi bili manje vrijedni. Iako kajkavski donosi ljepotu i dubinu izraza, i dalje je to ‘narječje kmetova’ u serijama i crtićima, upozorio je Novak, želeći svojim romanima razbiti i taj stereotip.   

Moderatorica je, koristeći lik “kul Profe” u posljednjem romanu ukazala na snažne ženske likove koje donosi u svom stvaranju. Novak je rekao kako tome može zahvaliti odgoju tri žene koje su ga odgojile (baka, majka i sestra), ali i sjajnim domaćim autoricama, od Dubravke Ugrešić, Olje Savičević Ivančević, Marije Andrijašević, Tee Tulić.

U cjelini posvećenoj ženskim likovima i rušenju stereotipa uloge žene, koja je više od podjele na “svetice i kurve”, naglasio je kako bi volio da se više ženskih autora nalazi u kantonu i lektirama koje čitaju djeca i mladi, kao da i važne književne nagrade nose ime po ženama.

Priznao je kako se još uvijek ne osjeća spremnim okušati u pisanju romana za djecu, isključivo zbog iskrenosti publike kojoj se obraća, kao i to da radi na novom romanu. 

– Prvo moram preživjeti Mjesec hrvatske knjige, tek onda dolazi ostalo – našalio se. 

(icv.hr, mlo)