Profesionalni vozač Petar Dejanović (65) iz Virovitice jedan je od onih koji su svoju dječačku želju da voze veliko vozilo pretvorili u stvarnost. Tim poslom ostvario je mirovinu, ali i nastavio voziti i nakon umirovljenja, naravno zakonski, na pola radnog vremena. Petar je rodom iz Inđije u Vojvodini, gdje je završio osnovnu i srednju školu za tehničara cestovnog prometa.
– To je bio važan dio mog plana da postanem vozač, a sama ideja došla je spontano jer me to oduvijek zanimalo. Kao klinac stalno sam se motao oko autobusa, kamiona, kombi vozila i svega što je moglo prevesti veći teret ili više putnika. Neki moji vršnjaci bili su opsjednuti motorima ili trkaćim autima, a mene je više zanimalo nešto veće i teže, pa mi je prvo vozilo u kojem sam zarađivao kruh bio kamion – kaže Petar.
Njegov životni put, kao i put mnogih koji su živjeli u Vojvodini, bio je prekinut ratom. Bio je prisiljen iseliti, pa je došao u Viroviticu, gdje je nastavio svoj posao vozača kamiona.
– Tamo mi se u potpunosti ostvarila želja da vozim ‘od jutra do sutra’ po cijeloj Europi. Nekad sam izbivao iz kuće i po mjesec dana, a o prijeđenim kilometrima da i ne govorim. Izgubio sam pojam o udaljenostima, postojala je samo vožnja od točke A do točke B, a ponekad i do točaka C i D. Vozilo se posvuda i prevozilo svašta, često teške terete koji su zahtijevali puno znanja i koncentracije – prisjeća se Petar, kojemu je kabina vozila bila i kancelarija, spavaonica i kuhinja.
– Tamo sam držao dokumente, spavao i kuhao. Često su to bile instant juhe koje su se brzo pripremale na mom malom plinskom kuhalu. Ponekad jedeš u restoranu, ali češće u svom ‘apartmanu’, odnosno kabini kamiona. Posebno je važno biti blizu kamiona, osobito kada prevoziš neki teret, jer na parkiralištima za kamione zna biti puno cestovnih ‘gusara’. Srećom, u cijelom svom radnom vijeku nisam susreo nijednoga, a nisam imao ni prometnu nesreću, teži prekršaj ili veći kvar. To je prava sreća, jer svi znaju da je ovaj posao težak, a ponekad i opasan – ističe Petar.
Kako se bližio kraj njegovog radnog vijeka, odlučio je usporiti i nastavio je voziti kamione kod nekoliko privatnika, ovaj put na kraćim rutama.
– Tada sam uistinu spojio ugodno s korisnim. Bio sam sretan jer sam više vremena mogao provoditi s obitelji, a kabinu kamiona zamijenio sam svojim domom, kuhinjom, spavaćom sobom i verandom – dodaje Petar.
Posljednje godine prije umirovljenja radio je kao vozač autobusa za Čazmatrans, prevozeći ročnike hrvatske vojske do Petrinje i natrag.
– Taj dio života ostao mi je u lijepom sjećanju. Nisam se morao puno umarati, upoznao sam mnogo dragih ljudi i sklopio dobra prijateljstva. U konačnici, ostvario sam i želju da vozim autobus – kazao je Petar s osmijehom.
Iako je u mirovini od početka prošlog mjeseca, Petar se još ne osjeća previše umorno, pa je nastavio voziti.
– Imam još dovoljno snage, a motivacija je vjerojatno bila presudna u mojoj odluci. Prevozim osobe s teškoćama u razvoju u službenom kombiju i potpuno sam se posvetio ne samo vožnji, nego i tim divnim ljudima. Sretan sam što im mogu pomoći svojim vozačkim znanjem i prijateljskom riječju. Radim na pola radnog vremena, ali s posebnom voljom odlazim na posao i ne bih mijenjao svoje putnike ni za što. Postali su dio moje obitelji, a ja dio njihove – zaključio je Petar Dejanović, koji sada, uz suprugu i kćer, ima i svoje vjerne prijatelje, putnike.
(icv.hr, bs)
