“U HGSS-u je dobrovoljan samo ulaz i izlaz, sve ostalo je obveza”, moto je kojim se vode pripadnici Hrvatske gorske službe spašavanja. Ivonne Ana i Dino jedni su od onih koji se pronalaze u prethodnoj izreci; uz to što su oboje medicinski djelatnici Zavoda za hitnu medicinu VPŽ, aktivni su članovi HGSS Stanice Orahovica, a odnedavno dijele i isto prezime – Žilić. Ovaj mladi bračni par, osim poziva i zajedničkog života, povezuje ljubav prema prirodi, planinama, avanturama i ono najvažnije – urođeni altruizam.
ODRICANJE, ŽRTVA I – ODLAZAK S VLASTITOG ROĐENDANA
Kako bi osoba postala članom HGSS-a, mora biti punoljetna i fizički sposobna za akcije spašavanja, uz posjedovanje određenih moralnih vrijednosti.
– U Gorskoj službi spašavanja dugi niz godina educiramo o moralnom liku i djelu HGSS-ovca. Puno ljudi ne ispunjava te “moralne” uvjete, ali se na istima inzistira jer smo svi do jednoga volonteri i jedini motiv za ulazak HGSS trebala bi biti želja za spašavanjem ljudskih života – govori nam Dino Žilić, dugogodišnji član HGSS-a, objašnjavajući uvjete za ulazak u ovu „malu vojsku spašavatelja“.
Ovog medicinskog tehničara i liječnicu specijalizanticu hitne medicine spojila je upravo priroda njihova posla – rad u Hitnoj. Na aktivno djelovanje u ovom drugom „poslu“, odnosno svojevrsnom hobiju jer isti nije plaćen, Ivonne je potaknuo upravo današnji suprug.
– Na njegov “nagovor” priključila sam se HGSS-u, iako sam još na fakultetu razmišljala o tome. Možemo reći da je to bila moja želja, a Dino je bio dodatan poticaj za ulazak. Preporuka svima koji razmišljanju o priključenju jest da pričekaju trenutak kada će se do kraja “profilirati”, odnosno odlučiti gdje će živjeti i graditi svoj život – tada se ohrabrite za ulazak u HGSS, ponajviše zbog područja djelovanja – savjetuje Ivonne Ana Žilić.
Iako su volonteri i nitko ih ne tjera ni na što, članstvo u HGSS-u ne isključuje obvezu i odgovornost. Biti spašavateljem podrazumijeva veliko odricanje, žrtvu i često promjenu načina života, ali i razmišljanja. U svakom trenutku, bio dan ili noć, morate biti spremni na poziv zbog kojeg ostavljate sve i krećete pružiti pomoć nestaloj ili unesrećenoj osobi. Često se dogodi da po primitku poziva znaju samo smjer kretanja, dok ostale informacije saznaju putem ili dolaskom na mjesto potrage.
Kako svaki član HGSS-a mora uskladiti svoje slobodno vrijeme i privatno zanimanje sa spašavanjem unesrećenih koji ne pitaju za dan ili sat, tako postoji mogućnost da HGSS-ovac napusti i vlastiti rođendan zbog akcije spašavanja. Iako ne pamte važnije životne događaje uslijed kojih su otišli na teren, puno je rođendana kumova i ostalih ljudi iz njihovog okruženja propušteno zbog izvanrednih situacija.
– Nebrojeno puta sam se prvi ustao i direktno s rođendana otišao na akciju spašavanja. Događale su se svakojake stvari, ali uvijek nekako pokušamo kompenzirati s ostalim volonterima iz naše stanice. Takve situacije nisu rijetke i nikada ne znate kada će se nesreća dogoditi – ističe Dino.
NA DAN VJENČANJA BEZ INTERVENCIJA
Možda i najbitniji životni događaj s kojega, na svu sreću, nisu morali otići bio je upravo dan njihovog vjenčanja. O mogućnosti intervencija uslijed nadprosječno toplog kolovoza razmišljali su mjesecima unaprijed, a kako je dio HGSS-ovaca nazočio samom vjenčanju, preostale kolege iz stanice bile su u stanju pripravnosti. Ipak, taj dan nije bilo akcija.
– S ostatkom ekipe koja nije bila u svatovima imali smo dogovor da, ukoliko dođe do akcije spašavanja na području naše županije, oni preuzmu posao. S druge strane, mislim da je naše vjenčanje bilo jedno od sigurnijih unazad pola godine jer su svim prisutnim gostima HGSS-ovci bili nadohvat ruke, za „ne daj Bože“ – u šali prepričava Ivonne.
Medeni mjesec proveli su, naravno, aktivno – pješke obilazeći Istanbul uzduž i poprijeko. Ovim HGSS-ovcima vodič nije potreban, a ne bilježe niti veće intervencije u ovih mjesec dana bračnoga života.
Upitani za prednosti i mane toga što sa svojom boljom polovicom dijele i privatno i poslovno, Žilići odgovaraju kako cijene vrijeme koje provedu zajedno, ali i činjenicu da im je lakše „nivelirati“ i planirati zajednički ostatak dana. Kroz medicinu, ali i HGSS, ovaj mladi bračni par zajedno se razvija i uči nove stvari. Isto tako, u duetu je lakše riješiti problem, ističu. Rizik koji preuzimaju jest mogućnost da upravo taj „problem“, odnosno unesrećeni, bude jedan od njih dvoje, u trenutku kada su oboje na istoj intervenciji.
– Sve ovisi o akciji, zadatku, tečaju… Primjerice, oboje smo instruktori medicine u HGSS-u i zajedno djelujemo na tečajevima, sastancima i ostalim događajima. Isto tako, imamo i zajedničkih terena. Do sada nismo bili jedan drugome unesrećeni, osim na vježbama. Nekada jednostavno ni ne znate ime i prezime stradale osobe, već po dolasku na mjesto nesreće shvatite da se radi o vašem bližnjem. U tom trenutku iznimno je važno ostati profesionalan, a to se uči s vremenom rada – govore.
ŽIVOTNI POZIV – NE POSAO
Rad u Hitnoj, kao i volontiranje u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, nije posao već način života, naglašavaju Žilići. Liječnici su liječnici svih 24 sata, kao i medicinske sestre, tehničari te ostalo medicinsko osoblje. Isto tako, jednom kada uđeš u HGSS – spašavatelj si svaki dan, svake minute.
– Nakon toliko godina rada u medicini, stres kao takav više ne postoji. Isto je i kod potraga HGSS-a koje završe „neslavno“, smrću ili pronalaskom tijela – jednostavno prihvatiš da je to tako i ne dopuštaš da te emocionalno poljuljaju – kaže Dino.
– To je dio našega života. S vremenom „oglušiš“ na nesreće, povrede i bolesti. Kada prijeđemo kućni prag, ne pričamo puno o tome. S vremena na vrijeme dotaknemo se određenih intervencija, ali tužne ishode ne nosimo sa sobom doma – nadovezuje se Ivonne.
Ipak, bilo je terena koji se pamte, poput onog prije 6-7 godina kada su HGSS-ovci krenuli u potragu na području Delnica.
– Radilo se o nekakvom selu u prikrajku, teritorijalno gledano malo područje, ali prepuno niskog raslinja i granja. Ukratko, izrazito neprohodan teren. Sjećam se da sam se s te potrage vratio potpuno poderan i krvav. To je svakako jedan od težih terena koje pamtim – prisjeća se Dino, danas školovani instruktor bespilotnih sustava, radeći ponajviše s dronovima i modificiranim letjelicama koje uvelike pomažu u akcijama spašavanja na većim površinama poput šuma ili polja.
LJUDI PODCJENJUJU MOĆNU RIJEKU DRAVU
Pripadnici HGSS-a dolaze iz svih mogućih sfera, od pekara do znanstvenika. Prepričavajući nam jedan od susreta s unesrećenom osobom, Žilići se prisjećaju gospodina u poznim godinama kojega je prenosila skupina mladića iz HGSS-a. Čovjek im je tada dobacio: „Što ćete dečki, kada niste učili, sada morate nositi starce…“. Ne znajući, gospodin se obraćao spašavateljima koji su istovremeno – doktori znanosti.
Iako je svaka akcija spašavanja na neurbanom području većeg intenziteta, volonteri se na istima hrane minimalno. Tako su u petrinjskom potresu, gdje je HGSS bio aktivan dva mjeseca, u tri dana živjeli na jednom sendviču i ponekoj energetskoj pločici, ne zato što im hrana nije bila dostupna, već – nebitna. Ovi HGSS-ovci u šali kažu kako se na intervencijama „hrane“ adrenalinom, posebice onima u kojima vrijeme igra bitnu ulogu. Kada je riječ o virovitičkom području djelovanja, situacija je nešto jednostavnija, iako svaki teren nosi određenu vrstu odgovornosti.
– Pamtimo jednu potragu na području samog grada Virovitice kada se tragalo za starijom ženskom osobom koja je slabije pokretna, u blagdansko vrijeme, s jednog kraja grada dospjela u drugi. Ostali tereni podrazumijevaju neurbani dio, prigradska naselja te posebice područje Papuka. Isto tako, ne smijemo zaboraviti moćnu rijeku Dravu koja nam je ovo ljeto zadavala puno posla. Ljudi općenito podcjenjuju vodu, posebice divlje, brze rijeke. Drava je jedna od onih koja se svrstava u rijeke visokog stupnja rizika; na vrlo malim dubinama velike su struje i puna je drveća. Drava nikako nije za igru – napominje Dino, shodno višebrojnim utapanjima u toj rijeci protekloga ljeta.
„VOJSKA“ SPAŠAVATELJA BEZ GODIŠNJEG ODMORA
Kada je netko stalno u pokretu, zapitamo se što takvi pojedinci rade kada „ne rade“. Za Žiliće odgovor je jednostavan.
– Opet radimo! – ustvrdili su istovremeno te nadodali – HGSS nije samo spašavanje i nisu samo one akcije koje ljudi vide na televiziji. Kada malo dublje uđete u cijeli sustav, to je poput manje vojske. U službi postoji Komisija za medicinu spašavanja, kao i Komisija za informiranje i analitiku. Tu radimo instruktorske tečajeve, odnosno tečajeve za nove pripadnike. Osobno djelujem i u Komisiji za informiranje i analitiku koja podrazumijeva sve aktivnosti na društvenim mrežama, službenoj web stranici, pressice i ostale kanale komuniciranja s javnošću. Naravno, tu je i nezaobilazna administracija. Uz sve to, imamo i privatni biznis kojim se bavimo. Ukratko, nema odmora – objašnjavaju nam Žilići.
Mala vojska HGSS-a, prema zadnjem popisu, broji 1 214 članova na razini Hrvatske i 25 njih u Stanici Orahovica. Ulazak novih članova, kažu, nije čest slučaj iz jednostavnog razloga – ljudi nemaju afiniteta prema nečemu što je volonterski.
– Puno njih nas pita zašto to radimo ako nije plaćeno. Živimo u kapitalističkom svijetu gdje svatko gleda profit i nekakvu zaradu. S jedne strane, razumijem, no s druge strane – ljudski život nema cijenu. U svijetu se svakodnevno događaju strahote, a pojedinci samo odmahuju rukom. Međutim, smatram da volonterstvo u HGSS-u nije najveći „kamen spoticanja“. Ljudi su članovi raznih udruga, ali u tim udrugama nema toliko obaveza kao u HGSS-u. Samo školovanje spašavatelja traje dvije do četiri godine, plus dodatni specijalistički tečajevi koji se protežu dugi niz godina. Povrh svega, teško je dobiti slobodne dane za nešto što je volonterski. Ja sam tri godine zaredom potrošio cijeli godišnji na HGSS, ali nije svatko spreman odreći se odmora. Ljudi su navikli živjeti u svojoj komfor zoni koja većinom podrazumijeva sjedenje doma – i time isključuje HGSS – zaključuje Dino.
Osim ako niste jedni od onih, poput Žilića, koji tečajeve shvaćaju kao odmor. Zona komfora ovog bračnog para podrazumijeva uživanje u aktivnostima koje su im važne i koje vole raditi, bez obzira što su one fizičkog karaktera. Na tečajevima su okruženi pozitivnim ljudima koji svi do jednoga imaju isti cilj – spasiti nečiji život, a tada ležanje doma postaje manje važno.
Naposljetku, vrativši ovaj bračni par na moto HGSS-ovaca s početka priče, upitali smo ih razmišljaju li o skorašnjem (dobrovoljnom) izlasku iz ove volonterske udruge. Odgovor je bio kratak i jasan:
– Trenutno ne razmišljamo o tome, želja za spašavanjem jača je od toga – završavaju.
(www.icv.hr, dj, foto: ustupljene fotografije)