Postoje u životu neki ljudi koje srećeš svaki dan, jednostavno ti postaju svakodnevica i navikao si na njih u određenim ustanovama ili društvima, a zapravo ne znaš koliku oni vrijednost imaju iza sebe jer su samozatajni i skromni, no takvi su baš najveći i najvrjedniji radnici. Ovo je priča, možemo slobodno reći, o dobroj duši orahovačke srednje škole, čovjeku koji je svoj gotovo cijeli život ostavio u školi i za školu i sada odlazi u više nego zasluženu mirovinu. On je Martin Šega (65), domar Srednje škole “Stjepan Ivšić”, čovjek u plavom mantilu koji “zna popraviti baš sve”.
Sigurni smo da je gotovo svaki učenik škole kroz proteklih 45 godina dobio od profesora naredbu “idi po Martina” jer kaplje iz slavine, pokidana je stolica, ne mogu se spustiti roletne, zaglavio se ormar, izbio osigurač, pukla utičnica ili je netko razbio kotlić. Sve su to vješte Martinove ruke popravile i dovele u prvobitno stanje.
Martinova priča u orahovačkoj srednjoj školi počela je prije 50 godina kada je u nju došao kao srednjoškolac.
-Kada su se moji roditelji preselili u Orahovicu, došao sam ovdje u drugi razred srednje škole, u Školu učenika u privredi, a praktična nastava bila mi je u školskoj radioni i bilo je to 1975. godine. Kada sam završio treći razred, odmah sam iste godine, točnije 1. studenoga 1977. počeo raditi u staroj orahovačkoj srednjoj školi, zgradi gdje je danas Gradska uprava. Radio sam više od sedam mjeseci pa potom otišao u vojsku da bi se po povratku vratio natrag jer me posao čekao. Morao sam prvo otići na doškolovanje za rad na centralnom grijanju i bilo je to u Osijeku jer je trebao stručan čovjek za snagu kotlovnice kakvu je škola imala, a kasnije je posao zahtijevao i polaganje protupožarne zaštite što sam također položio i to u Zagrebu – započinje svoju priču Martin.
Godine 1983. izgrađena je i useljena nova zgrada škole u Orahovici, a tri godine potom i nova sportska dvorana i to otvorenje je Martinu posebno ostalo u sjećanju.
-Novu sportsku dvoranu 1986. otvorio je susret orahovačkih košarkaša s KK Cibonom tada predvođenom Nakićem, Čuturom, Knegom, Acom Petrovićem, a Dražen nije bio jer je bio pozvan u tadašnju mladu reprezentaciju. Ja sam tada radio sam na grijanju paralelno u obje škole, i osnovnoj i srednjoj, dakle radio sam cijeli dan. Ukazala se tada potreba i zbog dvorane za još jednim djelatnikom i tako je zaposlen moj kolega Božidar Čošić u osnovnoj, a ja sam ostao u srednjoj školi – nastavlja Martin pred kojim tada slijede njemu iznimno drage i sretne godine u srednjoj školi u kojima je upoznao niz generacija učenika.
Radio je i s učenicima strukovne škole, uglavnom s bravarima, jer to mu je dio struke i mogao im je puno toga pokazati, ali ne kao suradnik u nastavi nego kao pomoćnik u radioni.
-Učenici su posebna priča, nekada davno su me svi zvali majstor Martin, a tko nije, odmah je išao na razgovor kod profesora, bilo je tada veliko poštovanje prema svim djelatnicima u školi. Danas su djeca drugačija, većina rekao bih s visoka gledaju domare i čistačice, što za njih kao mlade ljude nikako nije dobro – nastavlja.
Razvoj radnog materijala kroz godine u životu jednog domara je posebna priča, kada kreneš od nule, a dođeš u vrijeme kada sve radi gotovo na dodir ruke.
-Čudno je to kako se sve mijenja. Kada sam počeo raditi, kosio sam oko škole s ručnom kosom, čak mi je i ravnatelj pomagao i ništa nije nikome bilo teško. Onda smo dobili male samohodne Tomosove kosilice na guranje za ravne dijelove, a brdo iza škole i dalje smo kosili ručno. Kasnije su došle veće kosilice, prva jača samohodna 1998. da bi danas došlo to da imam traktorske, moderne profi trimere, nešto što nekada nisam mogao niti sanjati. Kotlovnica je posebna priča, nekada su to bili ogromni kotlovi, loženi i slično, a danas je to puno manje i samo stisneš dugme, namjestiš kada će se upaliti i ugasiti i nemaš brige. Nekada smo od iverice rezali sjedalice za stolice, sve se čuvalo i štedjelo, sve se popravljalo, ništa se nije bacalo, a danas me srce boli kada vidim što se sve baca – sa sjetom kaže ovaj svestrani domar koji je godinama bio i još uvijek je, dok ne ode u mirovinu, povjerenik zaštite na radu.
Martin Šega je čovjek koji voli društvo, ljude i upravo zbog toga je bio više nego aktivan sudionik svih školskih događanja, ne samo što je kroz posao kao domar morao biti nazočan, on je sam volio ostati i poslušati književne večeri, razne susrete s pjevačima, glumcima, glazbenicima, sportašima i drugim poznatim ličnostima.
-Što se događanja tiče, kroz sve godine posebno mi je u sjećanju ostao malonogometni turnir u Orahovici koji sam svaki do sada odradio, dakle od 1987. do danas, a meni srcu posebno drago ostalo je Crkvaračko prelo, glazbena manifestacija koju su pripremali predivni ljudi, uvijek nasmijani i puni šale. Na takvim se događajima opustiš i napuniš baterije – sa srećom priča Martin.
Posebno ističe da mu je škola dala nešto što možda nikada ne bi doživio da nije radio u istoj.
– Sve te susrete sam jako volio, svašta čovjek u životu nauči kroz takve manifestacije, a ja sam uvijek volio nešto pročitati i saznati, tako dam sam uživao na svakom susretu i imao prilike upoznati Zvonimira Bobana, Ivu Gregurevića, Željku Jurić, Vesnu Bosanac, Roberta Knjaza, Dragutina Tadijanovića, Stanka Šarića i mnoge druge velike ljude što mi je posebno drago i uspomena za cijeli život kao i mnoga putovanja na koja smo išli kao kolektiv, tako sam prošao gotovo cijelu Hrvatsku – kaže Šega.
Kad je počeo raditi bio je najmlađi radnik, a danas u mirovinu odlazi kao uvjerljivo najstariji djelatnik škole. Radio je s velikim brojem profesora i ravnatelja, odnosno svim dosadašnjim ravnateljima koji su kroz školu prošli.
– Radio sam s puno ravnatelja, prvi mi je bio danas nažalost pokojni Nikola Sedlar, a najveći dojam na mene kao izniman čovjek ostavio je dugogodišnji ravnatelj Zorislav Milković kojem se moram najviše zahvaliti. Naime, on mi je bio i najduže ravnatelj, punih 30 godina, ali to je bio ravnatelj koji je prije svega bio čovjek, uvijek je prvo mene pitao kada se došlo do nekih novaca u školi, što treba, što misliš da je najneophodnije u školi, u kotlovnici, u učionicama i tome slično. A svaki razgovor s njim je bio prijateljski i zapravo sam ponosan što sam radio s takvim čovjekom – zahvalan je M. Šega.
Martin Šega kaže kako domar nikada nema fiksno radno vrijeme, stalno mora biti dostupan i spreman doći u školu, a naravno njegovi i praznici od čistačica uvijek su najkraći jer oni moraju prije svih doći u školu i pripremiti sve da nastava počne u maksimalnim uvjetima.
-To je takav posao, moraš stalno biti tu. Puno smo puta imali svakakvih nesreća, poplava, vjetar je jednom digao krov od dvorane i moraš odmah doći, spašavati i dati sve od sebe da sačuvaš školu. Mi smo ti koji dežuraju vikendom, otvaramo dvoranu za sportske susrete, ključevi su uvijek kod nas. Sjećam se jednom kada je pao veliki snijeg i polomio dalekovode na Papuku, a sve je to bilo za Vinkovo. Nije bilo struje u školi, temperatura -10 i tada sam morao paliti školski agregat svakih šest sati da bi se škola ugrijala i tako cijeli dan i moralo se očuvati radijatore i cijevi u kotlovnici da se ne smrznu. Nije bilo tad radnog vremena, radiš i noć i dan da spasiš što se može. Ovakav posao nije lako raditi, a kao i svaki, moraš ga voljeti i posvetiti mu se, ali u mom poslu je važno znati s ljudima i cijeniti ljude – govori Šega.
Martin je i hrvatski branitelj, prošao je Domovinski rat, a danas s ponosom i uzdignutog čela napušta školu, ali njegovo znanje i spretnost još će zasigurno godinama škola trebati.
-Sada odlazim iz škole, ali ona iz mene neće nikada – zaključio je Martin Šega.
(www.icv.hr, vg, foto: V. Grgurić)
