Industrijsko-obrtnička škola Virovitica u mirovinu je ispratila još jednog zaslužnog djelatnika, stručnog učitelja praktične nastave Milana Lulića (65). Malo tko naime ne poznaje ovog vrsnog stolara koji je to, kako sam za sebe kaže, bio i ostao, jer kompletna stolarija u njegovoj i kućama mnogih drugih, njegovih je ruku djelo, ali Milan to smatra za normalno, jer kakav bi to čovjek bio da ne pomogne nekom od svojih prijatelja ili poznanika, ali ne kao poduzetnik nego kao prijatelj.
Na isti način o njemu govore i njegovi nekadašnji radni kolege i učenici, pa je to bio i razlog više da posjetimo Milana i njegovu umirovljenu suprugu Blanku u obiteljskoj kući u virovitičkom prigradskom naselju Milanovac.
Zatekli smo ih u malom plasteniku u kojoj uzgajaju krizanteme. Sve je započelo s pričom o Milanu, njegovim željama i stremljenjima i koliko je od toga do sada ostvario.
-Vjerojatno je važniji dio priče započeo mojim afinitetima prema stolarstvu, a nastavio se u nekadašnjoj Drvno-tehničkoj školi u Virovitici. Uvijek sam volio nešto piljuckati, zabijati čavle, stvarati i biti u tome kreativan, no želja mi je bila raditi u drvnoj industriji pa je i moje prvo zaposlenje bilo u nekadašnjoj drvnoj tvrtki “Gaj” Pitomača gdje sam radio kao djelatnik, a potom i poslovođa. Tamo sam radio do 1996. godine kada se tvrtka kao takva ugasila, pa sam na neki način i prekinuo praksu industrije i došao u situaciju da svoje znanje i iskustvo prenosim mladima. Od prvog do zadnjeg dana radnog staža bio sam ponosan na to, a bilo mi je i izrazito zadovoljstvo upućivati na taj poziv koji najviše volim mlade naraštaje – priznao nam je Milan.
Usporedo s tim završio je i potrebno pedagoško školovanje te stekao titulu majstora.
-Sve to bilo je potrebno za taj nimalo lak posao jer i sami znamo da su u praktikumu u krugu škole strojevi koji mogu biti vrlo opasni ako se njima ne rukuje propisno – dometnuo je Milan, a oni koji su dio svog školovanja proveli u sličnim praktikumima, dobro znaju što su bile, blanjalice, glodalice i slično.
U praktikumima mora vladati red i disciplina, a učenici moraju biti u potpunosti spremni prije kontakta sa strojem.
-Moji kolege i ja smo bili stalno u njihovoj blizini i nikad nije bilo većih problema – naglasio je Lulić.
Inače, bio je jedan od inicijatora mnogih aktivnosti usmjerenih prema stolarstvu pa je tako bio i jedan od organizatora državnog stolarskog natjecanja, prvog takve vrste u Virovitici te raznih drugih natjecanja učenika u gradu, županiji i šire.
-Sve to je vrlo korisno za znanje i kreativnost koja je u stolarstvu, kao i u drugim granama obrtništva, vrlo korisna. Da bi to produbili, izrađivali smo i razne potrepštine od drveta, alate, ali i nastambe poput drvenih kućica koje se postavljaju u gradu kada je u pitanju neka gradska aktivnost, ali isto tako i drugih korisnih stvari, poput drvenih kućica za napuštene pse u azilu u Virovitici. Moj kolega iz struke Goran Horvat i ja zajedno s učenicima smjera stolar prionuli smo poslu i izradili kućice koje su postale neprocjenjiva zaštita od hladnoće napuštenim četveronošcima. Bilo je tu još puno toga gdje smo zajednički učinili nešto korisno, ali i povezali se s učenicima do te mjere, da nas ti bivši učenici, a sada odrasli ljudi, redovno pozdravljaju i mašu nam na ulici, nema ljepšeg osjećaja. Ipak godine idu i valjalo je otići u mirovinu, no nikako ne prestati aktivno raditi – podučio nas je M. Lulić.
Iako je “novopečeni” umirovljenik, jako dobro zna što znači aktivnost u trećoj dobi.
-Nekad sam aktivno igrao nogomet, a poslije tog bio i nogometni trener najmlađem uzrastu Nogometnog kluba Milanovac, no s nogometom sam zbog zdravlja završio i posvetio se stolarstvu i uzgoju krizantema – rekao nam je Milan, a to smo i primjetili jer sjedili smo za lijepo urađenim stolom i klupama, a oko nam je često palo na dvije lijepo uređene bačve koje sada služe kao šank malog Milanovog bifea.
-Kod mene uistinu vrijedi pravilo “drvo je prvo” jer lijepo urađena stolarija izdržljiva je i godi oku. Sa žaljenjem moram primjetiti da ima sve manje stolara i da se masovno kupuje namještaj sumnjive kvalitete. Imao sam to priliku vidjeti i u školi gdje se više nego prepolovio broj onih koji žele u stolare. No, što je tu je i ostaje mi samo nadati se da će se to promijeniti na bolje – nastavio je Lulić.
Poveo nas je potom u mali plastenik s krizantemama koje će biti spremne za blagdan Svih svetih kada su najviše u uporabi.
Puno brige treba oko tog cvijeća, ali u tim prigodama je nezamjenjivo i mora dobro izgledati. Prodajemo ga na tržnici i na kućnom pragu. Sin Marko vlasnik je OPG-a, a osim krizantema uzgajamo i presadnice, nešto povrća i slično. Sve to pomogne nam da “podebljamo” malo naše mirovine, a isto tako nas održavaju vitalnima i dobro raspoloženima. Vjerojatno je to i najbitnija namjena – zaključio je Milan Lulić.
Kako i sam kaže, prekratko je u mirovini da bi mogao govoriti o tome nedostaje li mu škola, kolege i učenici.
-I to će doći na red, no u svemu tome aktivnost u mirovini pomaže da se čovjek ne bi osjećao sam i beskoristan. Taj savjet su mi dali drugi, a i ja ga dajem svim sadašnjim i budućim umirovljenicima – rekao nam je na kraju našeg susreta umirovljeni stolar Milan Lulić.
(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)
