Odluka o nabavi ljubimca trebala bi sa sobom nositi spremnost da se za životinju brinemo cijelog njenog života. A odluka za udomiti psa koji je završio Skloništu jer je bio nečiji neželjeni ljubimac, koji možda nosi tragove te odbačenosti i patnje na tijelu i psihi, pokazuje još veću dozu društvene i ljudske odgovornosti koju vlasnik preuzima na sebe.
U nastavku priče o virovitičkom Skloništu za životinje donosimo iskustva udomitelja koji ne govore samo o tome što su sve oni dali psima koje su otkrili u Skloništu, već ponajprije što je ta životinja, koju su bivši vlasnici tretirali kao neželjen predmet, donijela u njihove živote.
Iako se godišnje iz virovitičkog Skloništa, koje je preopterećeno, kao i sva u Hrvatskoj, udomi između 300 i 400 pasa, nije moguće podijeliti sve priče udomitelja. Uzimamo samo neke, koji su s nama podijelili svoja iskustva, svjesni da bi svaki udomitelj za svog ljubimca ili više njih itekako imao što za reći.
Ujedno, sigurni smo da će se u njihovim primjerima prepoznati ne samo oni koji su svoj dom i srce dali životinji iz Skloništa, već i svi oni koji također imaju ljubimca, kao i oni koji će tek postati udomitelji.
ŠTENE HUGO “NATJERAO” JE VIKTORIJU DA GA ZAVOLI “NA PRVU”
Prva koja je spremno pristala na razgovor je Viktorija Ditrih, Virovitičanka s daruvarskom adresom. Desetak godina je volonterka virovitičkog Skloništa. To znači da je desna ruka zaposlenicima i veterinarima koji su 24 sata dnevno na raspolaganju nesretnim životinjama koji su još jučer imali svoju kućicu, deku i prostor u nečijem dvorištu ili stanu, a danas su bačeni na milost i nemilost prolaznika kraj neke ceste, livade, šume.
Nisu joj bile nepoznate priče s kojima životinje dolaze u Sklonište, već način na koji se jedno mazno, toplo klupko uplelo u njenu, životnu. Riječ je o Jumbu, danas Hugu, koji je prije pet godina bio dio štene, jedan od članova neželjenog legla i tako je završio u Skloništu.
-Uvijek sam bila uvjerena da će prvi pas kojeg ću udomiti biti neki stari pas kojeg nitko drugi ne želi. Kad sam prvi put došla volontirati u Sklonište, nisam prestajala plakati, no svaka nova subota i svaki novi susret s njuškicama me ohrabrio, vidjela sam da im i tih par sati maženja, šetnje, brige, puno znači – sjeća se početaka volontiranja Viktorija, kojoj je jednog dana, sasvim „slučajno“, u krilu, željan maženja, završio i Jumbo.
-Znao je točno što treba napraviti. Samo me pogledao svojim tužnim očima i nisam mogla odoljeti. Zaspao mi je na rukama, a Zvonko (zaposlenik Skloništa, op.a.) mi je samo rekao; ok, sad je tvoj. Iako je bio rezerviran za jednu obitelj, ona je na kraju uzela drugog psa, a Jumbo, koji je mene odabrao, postao je Hugo.
Nisam znala ni kako ću svojima reći da dovodim psa, štene, a već imamo kujicu Suzy i njenu kći Minnie i još me je čekalo preseljenje u Daruvar – priča Viktorija o strepnjama koje su isparile onog trena kad joj je Jumbo dao do znanja do mu njene ruke baš pašu kao ležaj. I tako ga je odnijela kući i počelo je novo doba njena života, u kojem je Jumbo postao Hugo.
-Da, sve se promijenilo, ali na bolje. Bila sam spremna na sve faze odrastanja, kad su mu počeli nicati zubi, grizao je sve na što je naišao. Najgore su prošle nove, kožne tenisice mog dečka, koje je s osobitim guštom ‘isprobao’. Ne znam što sve nije sažvakao. Najviše se voli maziti tako da se namjerno ugura među nas dvoje, nastojeći dokazati „tko je gazda“. Inače je jako plah i drži se mene – priča Viktorija, dok Hugo samo povremeno baca pogled prema novinarima, siguran u njenom krilu.
Pet godina brige za Huga Viktorija opisuje kao pet godina novog prijateljstva, povezanosti i neizmjerne ljubavi i odanosti.
-On mi je i društvo, prijatelj, terapija kad je teško, osjeti da nisam dobro, dođe i tješi me, osjeti da nešto nije kako treba. Psi možda ne govore, ali kažu sve što nam je potrebno svojim pogledom, blizinom, toplinom. Uzvrate stostruko za sve što im pružite – poručuje Viktorija koja svaku slobodnu subotu dolazi u virovitičko Sklonište, gdje na par sati brine za druge životinje koje, poput njenog Huga, trebaju novu priliku. U budućnosti se, kaže, sa svojom obitelji, vidi i s puno pasa koje će iz Skloništa dovesti kući i pružiti im trajan dom.
OBITELJ LUKAČEVIĆ UŽIVA S OSCAROM I LUNOM
Obitelj Lukačević iz Suhopolja svoj je dom otvorila za dva psa iz virovitičkog Skloništa, povezujući pritom ne samo ljubav prema životinji, već i odgovornost koju za ljubimca preuzimaju djeca, sin Adrian i kći Rene.
Mama Natalija Kožić Lukačević kaže kako je u obitelj prvo stigao Oscar, tada dvogodišnji pas koji je ranije bio udomljen, ali je u Skloništu tražio svog novog vlasnika. Odabrao je Adriana i danas je kod njih već šestu godinu.
-Seka je ranije imala ljubimca, imala je iskustva sa brigom oko psa, pa je i Adrian, kad je završavao prvi razred osnovne škole, poželio također imati svog. Toj smo želji pristupili tako da smo se prvo dogovorili o obvezama. Potpisali smo kao obitelj ugovor o tome što će sve za psa obavljati on, poput hranjenja, češljanja, sakupljanja svega što ostavi iza sebe, da mu pas ne bude samo živa igračka, već ponajprije životinja koja treba i ljubav, ali i kvalitetnu skrb – sjeća se Natalija.
Oscara su im preporučili u Skloništu, na što su, kaže naša sugovornica, jako zahvalni. Poznavali su i njihove ranije ljubimce, njihovo ponašanje, kao i stil života cijele obitelji, u koji se Oscar savršeno uklopio. I nakon udomljenja, kod Zvonka (djelatnika azila, op.a.) i drugih zaposlenika i suradnika uvijek su imali potporu za svako pitanje, savjet, bolest ili problem koji je naišao – nikome nije u cilju samo „uvaliti“ psa, već zaista biti i uz životinju i obitelj nakon što napusti Sklonište i počne novi život, kaže nam.
– Važno je odabrati psa koji odgovara vašem karakteru, vašoj obitelji i mogućnostima koje ste mu spremni pružiti i u vidu odgoja, ne samo ljubavi i osnovne brige. Kada se odlučite na ljubimca, važno je imati na umu da on neće uvijek biti slatko štene, već i da će narasti, da će imati svoj specifičan karakter koji ovisi o vrsti, da će imati različite faze odrastanja. Morate biti spremni na to da će kopati rupe u dvorištu, žvakati predmete, prolaziti razne bolesti. Ne možete više samo tako otići negdje za vikend ili na odmor – morate se pobrinuti za ljubimca koji je ovisan o vama. Na sve to treba gledati prije nego se odlučite na novog člana obitelji, jer ljubimac to postaje – iz iskustva kaže nam Natalija.
Ljubimac mijenja cijelu dinamiku obitelji, procjenjuje, ali na bolje. Djeca ne dobivaju samo najboljeg prijatelja, već i svjesnost da je netko o njima ovisan i da imaju odgovornost za pravo, živo biće, koje s njima raste, iz dana u dan.
Oscar je kao kralj dvorišta uživao punih godinu dana, a tada je u obitelj stigla i Luna. Kujicu koju je ranije imala kći Rene netko je otrovao, pa je bol zbog gubitka obitelj nastojala premostiti ljubavlju prema novom psu iz Skloništa koje treba dom. Dogovor je ovaj put pao na – štene. I štene je odabralo Rene. I štene su dovezli iz Skloništa, gdje su procijenili kako će odgovarati Oscarovom karakteru i cijeloj obitelj.
-Da, Luna je imala samo sedam mjeseci, ali bila je ogromna, – sa smiješkom priča Natalija o mješanki haskija i drugih vrsta, koja je u duši možda bila „beba“, ali je tijelom bila pravi mali gorostas.
Čuvarica „svoje gazdarice“ ubrzo je, sukladno karakteru, zagospodarila i srcem drugih članova obitelji, ali i dvorištem, u kojem je ona danas zadužena za glavnu riječ, odnosno zadnji lavež.
-Oscar nam je danas već poluslijep, vidi obrise, ali izvrsno se snalazi u dvorištu, pa mu je Luna vodič, kad zaigrana i maštovita, pronalazi načine kako da granice dvorišta ‘proširi’ i prošeću ulicom. Reći ćemo samo da uključuje ne samo rupu u zemlji u našem dvorištu, već i šetnju po ulici, ali i rupu u žičanoj ogradi od susjeda, kroz koju Oscara ‘provlači’ u šetnju. Koliko je ona maštovita u pronalasku načina izlaska iz dvorišta, tako smo mi u popravljanju rupa svih vrsta i slično. Sve je to dio života kad imate ljubimca, ali sve vrijedi – zaključuje Natalija, dodavši kako su i Oscar i Luna izvrsni čuvari, a kad treba i lovci, koji svoj dom i svoje ljude maksimalno paze i uzvraćaju im za svaku darovanu minutu.
“DAJU LJUBAV SVIMA”
Jasmina Vorcinger podijelila je na društvenoj mreži zahvalnost za psa Ritu, koju su iz virovitičkog Skloništa udomili njena kćer i suprug.
-Jako nas sve voli i voli spavati na našem krevetu. Zato preporučam ljudima da uzmu psa iz skloništa u Virovitici, jer takvi psi daju puno ljubavi, prema svima u obitelji – poručuje Jasmina.
Ankica Medved podijelila je s nama, također na društvenoj mreži, da je prije godinu dana u Skloništu jedno malo štene, staro 5 mjeseci, odabralo baš nju. Kaže da je danas taj pas najbolji mogući ženski pas lovac, kojem nijedna štetočina ne može promaknuti.
-Voli me i na svaku moju riječ kao da mi zahvaljuje što sam baš nju odabrala. Preporučujem, svima, tko god želi imati dobrog psića, u Skloništu ga može naći – rekla je.
S nama ste podijelili i druge sretne njuškice koje su nakon Skloništa dobile novi dom i koje su vam uljepšale život. Neke od njih su na ovim fotografijama.
(icv.hr, mlo, foto: ustupljene fotografije)