Za Viroviticu tvrde da je oduvijek bio grad lijepog druženja te dobrih i ugodnih ugostiteljskih objekata u koje su odlazili i oni koji tu naviku i nisu pod svaku cijenu imali. Taj duh druženja u ovom gradu uz čašicu pića ili šalicu kave ili čaja traje i dan danas. No, većina žitelja, posebno onih malo starijih, pita se gdje je onaj stari “štih” gostionica i restorana na koji su navikli kada su bili u mladim danima, ali i kasnije. Iz tog razloga posjetili smo umirovljenog ugostitelja Ljubomira Bajana iz Virovitice koji je taj “kruh od sedam kora ispekao” uglavnom u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća radeći u ugostiteljsim tvrtkama za koje se mislilo da ih ni “tornado” neće uništiti.

-Nažalost, to je bila jedna od mnogobrojnih utopija jer nekadašnja jaka ugostiteljska tvrtka “Slavonija” iz Virovitice u kojoj je svoj kruh zarađivalo mnoštvo naših ugostitelja, odavno je ugasila svoja svjetla, a s njom su se ugasile i stare navike i kvaliteta ugostiteljstva – nadovezao se na našu misao na samom početku razgovora Ljubo, kako ga od milja zovu oni kojima su objekti tadašnje “Slavonije” bili “početak i kraj” njegovih ugostiteljskih htijenja.

Ljubomir Bajan, odmah po završetku ugostiteljske škole u Virovitici, a tada je to bilo sasvim normalno, dobio je posao u firmi “Slavonija”.

-Tada je u samom gradu većina ugostiteljskih objekata bila upravo vlasništvo te tvrtke, a nakon što si završio ugostiteljsku školu, posjedovao zadovoljavajuće znanje i spretnost i naravno želju i volju za tim poslom, radno mjesto te je odmah čekalo, neovisno da li se to radilo o Slavonijinom hotelu, motelu ili nekom od brojnih manjih objekata. Posla je bilo za sve, a većini nas to je ujedno bila i odlična izobrazba i iskustvo da se tim poslom nastavimo baviti i dalje, u Virovitici ili negdje drugdje – započeo je svoju ugostiteljsku priču Ljubo kojeg se sjećamo iz nekadašnje “Slavonije”, ali i “Korza”, tvrtke koja je prodavala piće i u kojoj se radilo “od jutra do sutra”.

Pogrešno je mišljenje da su ljudi nekada više pili. Vjerojatno ih je bilo više po restoranima, krčmama i trgovinama pićem jer solidno se živjelo i nije bilo toliko drugih stvari kojima se s ciljem dobrog raspoloženja trošio novac, tvrdi Bajan.

-Danas živimo u drugom ozračju i nemalo puta ljudi i zaborave da su vani i u društvu, pa možemo vidjeti masu njih koji sjede negdje za istim stolom i tipkaju po mobitelima umjesto da razgovaraju, kao da nisu svjesni ni gdje su ni s kim su. Ne znaju da u tom druženju u krčmama i kafićima postoji jedna nepisana kultura življenja. U takve objekte rado odlaze i ljudi koji ne piju alkohol, a popiti dobru kavu u lijepom objektu i dobrom društvu jedna je od najmilijih navika velikog broja ljudi. Već nekoliko godina ne radim u ugostiteljstvu, ali sjećam se da sam, kada sam ispekao zanat i stasao, otvorio drugi kafić u gradu po imenu “Galeb” gdje sam i radio. Iako su kafići imali moderniju notu, zadržali su onaj stari “šlif” i bili omiljeni i među starijom generacijom. I sada sam vlasnik tog objekta, a također i vlasnik prostora još dva ugostiteljska objekta u gradu. No, generacije se mijenjaju, jednako kao i životne navike, ali vjerujem da je i u tom slučaju vrlo važan i ljudski faktor, odnosno ponašanje ugostiteljskih djelatnika – započeo je ovu važnu temu Ljubo jer, kako i sam kaže, svjedoci smo vrlo nekorektnog ponašanja ugostiteljskih djelatnika u dijelu virovitičkih lokala.

Ističe kako se nekada nije moglo desiti da konobar ili konobarica nisu propisno odjeveni kako to nalažu pravila službe.

-Sanitarna inspekcija nas je često obilazila i tu nije bilo šanse da si bez odore ili neuredne i raspuštene kose i slično. Osim toga, uz obavezno “dobar dan i doviđenja”, odnos prema gostima bio je na nivou, a oko djelatnika upereno na svaki stol pa se nije moglo desiti da im nešto promakne. Gost se mora osjećati kao da je kod svoje kuće, a djelatnik mu je cijelo vrijeme istog trena na raspolaganju. Možda sad to nekom izgleda pretjerano ili smješno, ali svako od nas je bio u nekom od kvalitetnijih lokala, pogotovo u nekim razvijenijim europskim zemljama gdje se mogao uvjeriti u to što znači poštivati pravila službe. Mnogi naši ugostiteljski djelatnici su nakon gašenja “Slavonije” odlazili “trbuhom za kruhom” i tamo stekli dodatno znanje i iskustvo, pa kada su se vratili u Hrvatsku, točno se znalo tko je pravi konobar, a tko neuspjeli imitator. Velikim dijelom se tu radilo o školovanim, a ne priučenim ugostiteljskim djelatnicima, što je također vrlo važno. Sada je na žalost to drugačije. Naravno i dalje postoje lokali gdje se dobro radi i gosti su zadovoljni, ali nažalost ima i onih drugih gdje od ugostiteljstva nema ni “u”. O tom se treba ozbiljno razmišljati i žurno nešto promijeniti jer borba za gosta nikada nije bila veća nego što je sada – rekao nam je Ljubo Bajan koji, iako više ne radi u ugostiteljstvu, rado odlazi u neki od svojih lokala ne bi li se družio sa svojim nekadašnjim i sadašnjim prijateljima i poznanicima.

Kako i sam kaže, navika je ostala i to je dio njegovog života.

-Kada godinama radiš u ugostiteljstvu, taj prostor ti fali i bez njega si nepotpun. Tako i ja, nemalo svaki dan navratim na kavu i čašicu razgovora. To me usrećuje, ali i podsjeća na dane kada sam se na istim mjestima trebao vraški truditi da zaradim plaću. Sada dolazim bez tih obveza pa mi to dodatno povećava gušt – kroz smijeh nam je rekao na kraju našeg razgovora nekadašnji virovitički ugostitelj Ljubomir Bajan.

(www.icv.hr, bs)