Ono što je započelo kao dječja fascinacija crvenim baršunom i svjetlima pozornice za Blanku Bart Hajoš, kasnije se razvilo u životnu strast i karijeru dugu više od 50 godina. Prvi susret s kazalištem imala je kao šestogodišnjakinja, kada ju je otac poveo na predstavu Prodani dedek. Očarala ju je atmosfera – crveni baršun, mrak u sali i glumci na pozornici. Već s 15 godina počela je ozbiljno glumiti, a prva uloga došla je iznenada.
– Prvu ulogu dobila sam u osmom razredu, kada sam šaptala u predstavi Trnoružica. Kasnije su me zamolili da šapćem i u Hasanaginici. No, kad se glumica razboljela, ravnatelj me zamolio da uskočim u ulogu vlahinje. Imala sam samo 15 godina i trema je bila strašna. Tresla sam se i bila potpuno mokra od nervoze. Iako je to bilo izuzetno teško iskustvo, svaka sljedeća uloga postajala je lakša – prisjeća se Blanka.
Od tada, kazalište je za nju postalo više od posla – bilo je igra, zabava i učenje. Srednjoškolske dane provela je na probama i gostovanjima, gdje je naučila važnost dovođenja kazališta u svaku zajednicu. To je iskustvo oblikovalo njen pristup glumi – uvijek iskreno i s ljubavlju prema publici, osobito djeci.
Blanka je utjelovila brojne likove tijekom svoje karijere, od majki do vila, ali posebno joj je prirasla srcu uloga iz predstave „Alabama“ Davora Špišića, u režiji Darija Harjačeka, za koju je primila nagradu hrvatskog glumišta.
– Bilo je nevjerojatno kada sam dobila nagradu. Nisam mogla vjerovati da sam to ja dok me nisu počeli gurati naprijed. Ta nagrada mi je draga jer je došla od struke – prisjeća se Blanka.
Iako je često igrala mame i bake, posebne su joj bile uloge u dječjim predstavama, poput bake u predstavi „E moj Pinokio“. Djeca su, prema Blanki, najzahtjevnija publika.
– Djeca znaju prepoznati iskrenost na sceni, oni traže jako puno, zahtjevna su publika, ali jako puno i daju. Ta njihova sreća, te male ručice koje plješću nakon predstave, najveća su nagrada – kaže Blanka, čiji su je dječji osmijesi i oduševljenje duboko obilježili.
Za Blanku, kazalište su „čarobne daske“. Kada kroči na pozornicu, kaže, bolovi nestaju, zubobolja prestaje, a ona se preobražava u neki drugi lik.
– Ako dođete na predstavu s bolovima, obučete kostim, stanete na pozornicu i bol nestane. Tada više nisam Blanka; postajem nečija mama koja pjeva, trči, veseli se ili tuguje zbog nečeg drugog. To više nisam ja, i zato me ne smije boljeti. Nikad nismo otkazivali predstave zbog tih stanja. Predstava uvijek mora ići dalje – objašnjava Blanka.
Kazalište je za nju bilo način života, ispunjeno brojnim ulogama, predstavama, putovanjima po cijeloj Hrvatskoj i šire. Uvijek predana svom zanatu, Blanka je neumorno radila, igrala u dramskim i dječjim predstavama, vodila rekvizite i provela više od pola stoljeća na sceni s oko 120 uloga.
Pojavljivala se Blanka i na televiziji.
– Prvi put sam glumila u seriji Zauvijek susjedi, a zatim sam snimila dokumentarac koji mi je posebno drag – Priča o Evi Švarc, čakovečkoj Židovki koja je živjela u Budimpešti. To smatram jednim od svojih najboljih radova. Bilo je i drugih pojavljivanja u filmovima, poput uloge u filmu Sigurno mjesto, koji je osvojio nagradu na prošlom pulskom festivalu – ističe Blanka.
Iako je službeno u mirovini od 1. siječnja 2023., Blanka ne isključuje mogućnost povratka na pozornicu.
– Volim ja svoju mirovinu, ali još mislim da mogu, nisam još prestara. Mislim da ću uskoro ponovno stati na scenu – priznaje s osmijehom.
Blanka sada uživa u vremenu za sebe, ali priznaje da i dalje radi ponešto, posebno na kućanskim poslovima. Ipak, želja za radom na kazališnim projektima ostaje snažna.
– Nisam rekla “adio” kazalištu. Imam volje i snage i mislim da bih to trebala iskoristiti – kaže, ne skrivajući da će kazalište uvijek ostati njena ljubav. Čini se da ćemo Blanku Bart Hajoš još vidjeti na pozornici, gdje će nas iznova iznenaditi svojom toplinom, strpljenjem i ljubavlju prema umjetnosti.
(icv.hr, žđl, tm, Foto: Kazalište Virovitica, S. Pjanić, arhiva)
