Prije točno 50 godina u Otrovancu je održana mlada misa p. Ivana Tambolaša (79), a danas (nedjelja) je p. Ivan u župnoj crkvi sv. Vida u Pitomači proslavio svoju Zlatnu misu.
P. Ivan je rodom iz Otrovanca, naselja u općini Pitomača, gdje je završio osnovnu školu, a zatim je srednju školu upisao u gimnaziji na Šalati u Zagrebu. Kako ističe, poziv da postane svećenikom cijeli je život bio u njemu, odnosno, na zvanje ga nije potaknuo neki poseban događaj.
-Bio sam dosta vrckasto dijete, a od malih nogu je u meni rasla želja postati svećenikom. Ne mogu izdvojiti neki poseban događaj koji bi mi u tome bio prijelomnica, jednostavno je odluka rasla u meni. Kada sam došao u sjemenište, u gimnaziju na Šalatu, tamo sam sreo Isusovce koji su bili odgojitelji i gledajući njihov život, njihova načela života, shvatio sam da je to ono o čemu sam i ja sanjao. Javio sam se u družbu Isusovu, otišao u novicijat i kasnije po Isusovačkim pravilima studija nastavio se školovati.
RADO SE VRAĆAO U SJEMENIŠTE
Nakon što sam završio dvije godine novicijata na Fratrovcu u Zagrebu, kako je tada bilo, krenuo sam u treći razred srednje škole, a potom dobio poziv za vojsku.
Godinu dana sam bio u Vranju, a pola godine u Skopju. Kada sam se vratio iz vojske završio sam četvrti razred srednje, maturirao i odmah na jesen krenuo na dvije godine filozofije. Zatim sam po završetku te dvije godine otišao na praksu kao odgojitelj u Feldkirch u Austriju, a onda se vraćam u Zagreb gdje nastavljam studirati teologiju na Jordanovcu – ispričao nam je p. Ivan.
-Ono što mi je najviše ostalo u sjećanju je da sam sa žalošću išao doma za praznike iz sjemeništa, a s radošću sam se vraćao u sjemenište. Bojao sam se da me nešto ne odvrati, bio sam mlad, ali nikad mi nije bilo teško otići od kuće – ističe, dodajući da se nakon završenog studija, 29. lipnja 1974. godine zaredio za svećenika. Imao je 29 godina, a svoju Mladu misu služio je 14. srpnja 19974. godine u Otrovancu.
-Budući da nas je bilo dosta nakon zaređivanja, morali smo odrediti tko će kada imati mladu misu, tako sam odlučio mladu misu imati 14. srpnja u rodnom Otrovancu. Bila je izvan crkve – ne bismo svi stali unutra, pa smo za misu iskoristili i jednu prikolicu. Mladu misu mi je pripremao monsinjor Zvonko Šekelj iz Koprivnice, moj školski kolega, koji je tada bio kapelan u crkvi u Pitomači i s njim sam do dan danas ostao jako povezan, dok je pater Šimeta, Isusovac iz Pitomače, držao propovijed – govori nam svećenik slavljenik.
Nakon svoje mlade mise, obišao je puno mjesta, upoznao brojne ljude, a radostan je što je cijeli život, kaže, radio s narodom i naviještao Božju riječ.
BOŽJA RIJEČ U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU
-Nakon zaređenja, dvije godine bio sam kapelan na Jordanovcu. Nakon dvije godine poslan sam na studij i magistrirao u Frankfurtu. Nisam se vidio kao profesor, želio sam i volio rad s narodom – navještenje Božje riječi. Jer ljudi žele čuti nešto pozitivno, a nema pozitivnije vijesti od Evanđelja, od Radosne vijesti.
To sam htio; da ta radosna vijest upravo bude na temelju Pisma. Zato sam i studirao Biblijski pastoral, koji mi je bio temelj da mogu dalje lakše propovijedati, lakše vidjeti situacije koje se događaju. Želio sam biblijske zgode prenijeti u aktualne, svakodnevne situacije. To mi je bila želja, bio sam prezadovoljan – priča nam p. Ivan.
Nakon studija, odlazi u Prečko, gdje je tri godine bio kapelan, a potom se vraća u sjemenište, ovaj put kao odgojitelj djelomično trećeg razreda i maturanata. Godinu dana kasnije, odlukom provincijala, postaje rektorom dubrovačke Gimnazije, gdje je bio do 1988. godine, a nakon toga se vratio u Zagreb, u Palmotićevu, gdje je obavljao dužnost ekonoma kuće. Potom je 11 godina služio kao župnik na Jordanovcu, zatim odlazi u Opatiju, u kojoj je kao župnik bio do 2021. godine. Za taj period života kaže kako će mu ostati u sjećanju po najvećem broju vjenčanja na stranim jezicima, s mladencima iz cijelog svijeta.
NAKON POMIRENJA, PROŠLOST TREBA OSTAVITI IZA SEBE
Službu je ondje imao punih 15 godina, a potom se opet vraća u Zagreb, na Fratrovac, gdje je bio ministar ekonom, služeći svake nedjelje misu u župi Blaženog Alojzija Stepinca na Savici i držeći bračnim parovima duhovne obnove – prisjetio se p. Ivan, koji je, iako je u mirovini, danas ne miruje.
I dalje živi svoje poslanje – radi s ljudima, pomaže im i naglašava kako je i danas čovjeku najpotrebnija riječ utjehe, lijepa riječ i to da ih netko samo sasluša.
-Vidi se koliko je ljudima potrebna riječ utjehe, riječ od oslobođenja grijeha, oproštenje. Neki su tjeskobni, neki skrupulozni, neki uopće ne znaju što je grijeh. Što to znači ‘da nas je Krist oslobodio za slobodu’? Kad si na ispovjedi i kad se ispovjediš, to je tvoj poklon Bogu, Isusu i on te oslobodi od te prošlosti koja te opterećuje. A ti onda više ne trebaš vući kante tog starog smeća stalno sa sobom.
To je oslobođenje! Ali ako kao osoba stalno „retrovizorski“ ideš naprijed, a zapravo se stalno obazireš natrag, možeš li napredovati? Možeš li raspolagati svojom prošlošću, mijenjati je?! Ne možeš. Dakle, ako si je predao Bogu u ruke, ne vuci ju natrag k sebi. Mnogi ljudi to oslobođenje shvate upravo u sakramentu ispovijedi – naglašava p. Ivan.
Pedeset godina svećeništva u kojem je svaki dan posvetio Bogu i braći ljudima potiču ga da kaže i sljedeće, par riječi o dvije istine u životu.
OPROST OTUPI „BODLJE“ PREMA DRUGIMA
-Imam dvije važne istine za ljude. Postoji, dakle, ljudska istina i Božja istina. Ljudska istina je da smo svi mi roba s greškom. Nema bezgrješnog čovjeka, on ne postoji. Tko kaže da nema grijeha, laže. Svi smo mi ograničeni, grešni, roba s greškom. Koliko puta se kajemo, ispovjedimo, obećamo i Bogu i ljudima i sebi da ćemo se promijeniti, a što se od toga dogodi? Ništa ili jako malo, dakle trajno smo svi mi roba s greškom.
To svi moraju svi shvatiti jer bezgrješni čovjek ne postoji. A druga istina je puno važnija: da nas Bog stvarno voli onakve kakvi mi jesmo. Ne, kakvi bismo mogli ili trebali biti, nego baš takvi kakvi jesmo jer Božja ljubav nije uvjetna, nego bezuvjetna.
On sve nas voli, bez obzira na bilo što u našem životu, jer je On dao svog sina za svakog od nas. Svatko od nas je, dakle, otkupljen Božjom krvi Isusa Krista i zato je svaki ljubljeno dijete Božje, zbog kojega i Bog pati. Kada čovjek to shvati, da ga Bog voli takvog kakvog je, onda se on smatra da je bolji od Boga. Kako Bog može voljeti, a ti ne možeš? Kako On može oprostiti, a ti ne možeš?
Svako oslobođenje, dati pomirenje, je znak veličine, da ideš Božjim putem i da se pridružuješ Isusu. Kada ljudi shvate da su svi ljudi grešni i da nas Bog voli takve kakvi jesmo, onda oprost i ljubav otupe one bodlje koje stalno imamo jedni prema drugima – ističe Ivan te dodaje kako upravo ova riječ zna smiriti i ohrabriti ljude kada im je teško i potraže pomoć i duhovni razgovor.
BOG VAS VOLI
Pola stoljeća služenja Bogu i ljudima donijelo je p. Ivanu mir, ali i zahvalnost. A ističe kako samo jednom u 50 godina nije održao svetu misu i to sasvim slučajno. No nijednog dana nije bio bez divnih ljudi oko sebe.
-Drago mi je da sam svih ovih godina uvijek bio okružen i naišao na dobre ljude, dobre suradnike. Bio sam prihvaćen od ljudi jer sam bio otvoren prema ljudima i uvijek mi je bilo drago pomoći. Naravno, imaš određeni broj ljudi koji su ti bliži, ali u svakoj župi imao sam divne ljude oko sebe koji su me prihvatili svim srcem. Mislim, ako radiš s ljudima sa srcem, otvoreno, tada to ljudi prepoznaju i prihvaćaju to i sami – kaže naš sugovornik.
Za kraj, ovaj svećenik s bogatim duhovnim iskustvom ima samo jednu poruku.
-Bog vas voli. Kako i piše „Vi ste moji prijatelji…“ To je Isusova riječ, apostolima i svima onima koji žele na svoj način biti Božji. Tom porukom želim reći da smo svi mi prijatelji u Gospodinu – zaključuje p. Ivan kojemu su čestitke na Zlatnoj misi stigle od brojne braće svećenika, đakona, ministranata, obitelji i prijatelja.
(www.icv.hr, ib, foto: I. Barčan)
