Ove godine, DVD Špišić Bukovica proslavio je 140-ti rođendan, prisjećajući se svih koji su svojim trudom i zalaganjem doprinijeli razvoju vatrogastva u ovom malom naselju. Tom prigodom, brojni dugogodišnji članovi nagrađeni su zasluženim priznanjima. Jedan od njih je i Gjuro Zdjelar, vitalni 89-godišnjak koji je primio spomenicu za svojih 50 godina predanog rada u vatrogasnom društvu.

Gjuro Zdjelar, iako nije postao vatrogasac u mladosti kao većina, odmah po dolasku uključio se u aktivan rad i postao jedan od omiljenijih vatrogasaca u Špišić Bukovici i šire. 

– Nisam baš od onih koji puno pričaju, ali eto, ovih 50 godina rada ipak zaslužuje da se malo prisjetim svog života, kako je bilo nekad i pohvalim ono kako je sad – rekao nam je Gjuro. Unatoč teškom životu, on i dalje zrači vitalnošću i optimizmom. – To je valjda zbog gena ili zbog načina života, tko to zna – dodao je kroz smijeh.

Rođen 1935. godine u Topolovici, nedaleko Velikog Grđevca, Gjuro se sa svojom obitelji doselio u Špišić Bukovicu dok je bio dijete. Kroz život se bavio raznim zanimanjima, od stolarije do zidarskih poslova, a čak je i završio vojnu školu te postao vodnik u JNA.

– No, sudbina me vratila u Špišić Bukovicu gdje sam nastavio život. Bavio sam se poljoprivredom, ali stvari nisu išle najbolje, pa sam se vratio stolarstvu i zaposlio u virovitičkoj Šumariji. Uz to, radio sam i zidarske poslove kako bih dodatno zaradio, a posla je tada bilo u izobilju jer se puno gradilo – prisjetio je.

Nažalost, Gjuro je iskusio mnoge obiteljske tragedije – umrli su mu žena, sin i unuk, sve zbog alkohola, koji je na žalost bio njihov najgori neprijatelj. – Osobno nikad nisam bio sklon opijanju, ali živjeti s nekim koji je ovisnik o tom zlu nije bilo nimalo lako. No svatko ima svoju sretnu misao da bi prevladao teškoće, a moja je bila vatrogastvo – otkrio nam je Gjuro.

Njegova posvećenost vatrogastvu seže i do njegovih zidarskih vještina. – Toga se rijetko tko sjeća jer bilo je negdje početkom 70-tih godina. Dom je bio u derutnom stanju i trebalo ga je dovesti u red. Okupili smo se i uspjeli ga renovirati te omogućili bolje uvjete za vatrogasce i vozila. Istina je da je prema današnjim standardima to bilo skromno, ali u ono vrijeme DVD Špišić Bukovica mogao se podičiti izvrsnim domom, kao i odličnim vatrogascima koji nisu sjedili skrštenih ruku – rekao nam je ovaj vatrogasni dočasnik koji je bio na mnogim intervencijama tijekom svog vatrogasnog staža.

– Vatrogasni dom bio nam je druga kuća i tamo smo dolazili i kad smo morali i kad nismo morali. Bilo je pozitivne vibracije u izobilju, a očitovala se i na požarištima i na vatrogasnim vježbama – rekao je Gjuro s ponosom.

Sada, iako više ne može aktivno sudjelovati u vatrogasnim aktivnostima, Gjuro se sjeća tih dana s osmijehom na licu. Iako mu je vatrogasna uniforma izblijedila, sjećanja na te dane nisu i nikada neće. – Vjerojatno su mi to bili najsretniji dani. Sada živim sam s malom mirovinom, no nemam se sad tu namjeru žaliti. Možda sam baš zbog te kronične ‘dijete’ uslijed neimaštine tako vitalan u ovim godinama – našalio se Gjuro koji je svijetli primjer predanosti i ljubavi prema humanom pozivu vatrogasca.

(icv.hr, bs)