Hula protiv Duha Svetoga nije jedan konkretni grešni čin, već je ona prije svega loš pristup, to jest stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Zato je odbacivanje Isusa bilo i odbacivanje i Boga i njegova Svetoga Duha. A takav stav i pristup teži je i pogubniji od bilo kojeg grijeha, jer takav stav ne dopušta Bogu pristup u srce. Onda je očito zašto Isus veli da će se sinovima ljudskim oprostiti koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, no hula na Duha Svetoga nema oproštenja dovijeka.
Naime, Isus zna da je Bogu moguće oprostiti svaki, pa i najteži grijeh, ali mu nije moguće prisiljavati nekoga na vjeru i ljubav jer želi i ljubi ljudsku slobodu. Nije mu moguće natjerati nekoga da razmišlja i djeluje sukladno njegovu Duhu, već čini sve što je u njegovoj moći da se dogodi međusobno slobodno prihvaćanje. Zato se trudi svojim Duhom nadahnuti duše svih ljudi, potaknuti im pamet njegovom istinom i ražariti srce njegovom ljubavlju, da bi se mogao dogoditi istinski susret, jer to je ono što je u životu važno. Bog, dakle, ne prisiljava, već potiče i želi da do toga dođe, te je spreman ljudima oprostiti i najteže grijehe da se ostvari to što odvijeka želi, jedino ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć.
Koje je naše mjesto i uloga, te postoji li opasnost da i sami budemo ubrojeni među sinove čovječje kojima se neće oprostiti hula na Duha Svetoga? Doista, strah me da smo svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog izopačenog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima i snagu i istinu i ljubav, jer upravo to nam želi dati po svome Duhu. Nismo pošteđeni ni sami ovog mentaliteta koji traži bilo koju izliku da odbaci ili da ne uoči i prihvati ono što je Božje, ostajući daleko od same biti vjere i istinskog zajedništva s Bogom. I kolikogod nam izgovor može biti da to činimo nesvjesno, u neznanju prema Duhu Svetome ili pak nehotice, ipak u konačnici činjenica je da smo imali prigodu upoznati da smo htjeli sa svom ozbiljnošću pristupati životu. Zato nas to ne opravdava od odgovornosti pred Bogom, a na poseban način od odgovornosti da se otvorimo njegovom svetom Duhu, te da živimo sukladno objavi koju nam je očitovao. Čuvati nam se da i sami ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo nekim posebnim grješnicima. Radije se potrudimo stoga biti vjerni njemu i darovanom nam Duhu Svetomu da nas može prihvatiti kao svoju majku, braću i sestre u vječni Očev dom.
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)
