Nakon što je s nama svoje iskustvo u borbi s liječenjem od alkohola podijelio Davor Tržić, apstinent punih 12 godina i aktualni predsjednik Kluba liječenih alkoholičara iz Pitomače, o ovoj, jednoj od najrasprostranjenijih ovisnosti u društvu razgovarali smo sa psihijatricom, prim. dr.sc. Saneom Mihaljević.
Dr. Mihaljević je voditeljica Službe za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo „Sv. Rok“ Virovitičko-podravske županije.
Kao stručnjak godinama radi sa osobama koje se liječe od ove ovisnosti, a za koju kaže kako je jedna od najrasprostranjenijih u društvu. Toliko da smo na nju, nažalost, već „zažmirili“.
Jer, pomoć će potražiti uglavnom oni koje na liječenje prisili sud, odnosno prijetnja razvodom, zatvorom, otkazom ili već izražena oštećenja organizma. Tek jedan manji dio ovisnika svojevoljno će se odlučiti na težak put odvikavanja.
Službene brojke govore kako je u Hrvatskoj trenutno 250 000 ovisnika o alkoholu. Budući da posljedice alkoholizma pogađaju cijelu obitelj, govorimo o oko milijun ljudi samo u našoj zemlji koji izravno osjećaju težinu alkoholizma u svojoj svakodnevnici.
Koliko je alkoholizam prisutan na području Virovitičko-podravske županije?
Nažalost, alkoholizam je na našem području jako prisutan. Živimo u društvu koje jako tolerira ne samo alkohol, već i alkoholizam kao bolest. Kao stručnjaka me zabrinjava činjenica da kolege liječnici, osobito oni koji prvi vide pacijenta, na alkoholičara više ni ne reagiraju, u smislu da bi ga uputili na liječenje alkoholizma.
Na liječenje će ga poslati tek kada se pojave određene tjelesne komplikacije, a nama u Zavod najčešće dolaze one osobe kojima je izrečena sudska mjera liječenja ovisnosti o alkoholu. Jedno od najčešćih djela zbog kojih su poslani na liječenje je ono iz područja obiteljskog nasilja. Nažalost, ta osoba u suprotnom ne bi potražila pomoć niti bila upućena na liječenje.
Kada govorimo o alkoholizmu kao problemu? Postoji li granica „normalnog pijenja alkohola“?
Da, postoji. Alkohol ima svoje dobrobiti ako je u pravilnoj dozi. Ono što ja znam reći kada dođem u klub liječenih alkoholičara, pa mi postave slična pitanja, jest: dečki vi ste tu jer ne znate piti! Nije, dakle, problem u alkoholu kao takvom, nego je problem u kontroli pijenja.
Izračunato je, naime, koja je to pravilna doza. Postoji standardno piće koje sadrži 10 grama čistog alkohola: jedno standardno piće iznosi 2,5 dcl piva, 1,25 dcl vina ili 0,3 dcl žestokog pića. Izračunato je ako se pije više od tri standardna pića dnevno, u tom se slučaju radi o prekomjernom pijenju. Ukoliko je riječ o ženskim osobama, doza je manja: do dva pića. Ako je riječ o osobama starijim od 65 godina, onda je maksimalna jedna doza, odnosno jedno piće dnevno.
Ukoliko se popije više od dnevne doze, ako se pije više od pet puta tjedno, ako osoba ima stalnu žudnju za alkoholom ili hitnu potrebu za pićem, onda se već radi o ovisnosti.
Koji su prvi simptomi koji mogu ukazivati na ovisnost? Koji su to „alarmi“ koji bi nas trebali upozoriti da je situacija izmakla kontroli?
Alkoholizam je bolest koja ne nastupa odjednom, već postupno i dugo vremena nije uočljiva okolini i samom pojedincu. Neprekidnim pijenjem alkohola, kod osobe se polako, ali sigurna razvija ovisnost. Mladi ljudi puno brže razvijaju ovisnost o alkoholu od odraslih.
Prvi simptom fizičke ovisnosti je povećanje žudnje za alkoholom, kojega nikad nije dosta. Krene se s jednim pićem, pa nastavi na pet, deset, trideset. S vremenom, alkohola treba sve više. Dakle, razvila se tolerancija. Povećana tolerancija se obično razvija poslije višemjesečnog pijenja alkohola i znači da osoba sad može podnijeti veće količine alkohola nego prije.
Potom dolazi do simptoma apstinencije, kad osoba prestane piti ili smanji unos alkohola: pojačano znojenje, drhtanje, tremor, epileptični napadi. Razina količine alkohola, kako bi se osoba osjećala pijano, postaje sve veća, pa se pod tim utjecajem stvaraju posljedice i po osobu, ali i njenu obitelj i okolinu: do značajnih oštećenja organa, zanemarivanja obitelji, zanemarivanja radnih obveza, osobnih interesa… Ono što smo znali viđati i što je jako važan faktor, jest da je osoba svjesna da alkohol šteti i njoj i obitelji, ali unatoč svim tim spoznajama, i dalje nastavlja piti.
Osim fizičke ovisnosti razvija se i psihička ovisnost koju obilježava stalna žudnja za alkoholom na kojeg se čovjek oslanja kako bi ublažio tjeskobu i strah ili da bi se jednostavno osjećao bolje.
Alkohol je tvar koja ima visok potencijal za razvoj i fizičke i psihičke ovisnosti te za sobom nosi puno problema u obitelji, na poslu, a često i sa zakonom, npr. vožnja u pijanom stanu i obiteljsko nasilje.
Kako izgleda postupak liječenja? Tko dolazi na liječenje?
Kod osoba koje su same shvatile da imaju problem i potražile pomoć, to je već pola izlječenja. Ali njih je zaista malo. Na liječenje nam osobe dolaze najčešće pod pritiskom: žena je zaprijetila razvodom, imaju sudsku mjeru obveznog liječenja ili tjelesne teškoće, poput ciroze jetre i drugih komplikacija koje se razvijaju uslijed prekomjernog konzumiranja alkohola. Kako se alkoholizam stvara, tako se dugotrajno i liječi.
U bolnici se liječe isključivo osobe kojima je neophodna detoksikacija organizma u bolničkim uvjetima jer su pod velikim rizikom da razviju delirij u sklopu apstinencijskog sindroma ili epileptičke napadaje, odnosno oni koji su više somatski ugroženi. Nakon stabilizacije tjelesnog stanja, preporuka je alkoholizam nastaviti liječiti vanbolnički i zato tu veliku ulogu imaju klubovi kao podrška na tjednoj bazi, ponekad i više puta u tjednu.
Najbolja pomoć u samom tretmanu pokazala se podrška ljudi koji su to već sve prošli. Reći ću da je liječenje mukotrpno. Ima ljudi koji odluče i lakše ostanu čvrsti u odluci, no većina ide dan po dan. Recidivi su sastavni element perioda liječenja i oporavka. Ako netko i uđe u recidiv, nema veze, idemo dalje. Izdržao sam pet dana, sutra opet brojim od nule, sutra je dan prvi.
Uz intenzivnu podršku i razumijevanje pomažu i lijekovi i to antidepresivi, budući da se po sanaciji alkoholizma često puta otkrije depresija u podlozi. Osim toga, primjenjuje se averzivna terapija, onim osobama koji zadovoljavaju određene uvjete za primjenu takve terapije.
Kakva je situacija s radnicima alkoholičarima? Prepoznaju li poslodavci taj problem u kolektivu i traže li od radnika da prođu liječenje?
Ima poslodavaca kojima ne smeta što imaju radnika alkoholičara. Onima kojima to smeta, sumnju najčešće otklone alkotestom na radnom mjestu. Ako je pozitivan, postupaju na dva načina. Jedan je da nakon pozitivnog alkotesta radnika upute na procjenu radne sposobnosti, na Medicinu rada. Kada se tamo ustanovi da je riječ o alkoholizmu, radnik dolazi k nama, u Zavod, na liječenje. U tom slučaju osoba se može vratiti na posao nakon što je šest mjeseci apstinirala i nakon što su zadovoljeni određeni uvjeti. S druge strane, neki poslodavci radniku odmah uruče otkaz, nije im stalo da radnik prođe liječenje i prepuštaju ga samom sebi.
Ovakva situacija ostavlja dojam da tržište rada zapravo ne razmišlja o ovom problemu. U prošlosti je postojao znatno veći broj klubova liječenih alkoholičara i u okviru određene organizacije/poduzeća, a gotovo svaka radna organizacija je imala i svoj klub liječenih alkoholičara. Poslodavcu je tada bilo više stalo do njegov djelatnik apstinira, da se liječi i ima podršku, negoli da mu odmah da otkaz i tako „riješi problem“.
Samo jedna Slatina, prema iskustvu kolegica koje dugo godina vode klubove liječenih alkoholičara, imala je njih desetak. U Virovitici su također postojali klubovi u sklopu nekih radnih organizacija, što je s vremenom i tranzicijom prestalo biti praksa, a to je šteta.
Spominjete važnost klubova i apstinenata često kao presudne podrške na putu liječenja od ovisnosti alkoholom. Nedavno je osnovana Zajednica klubova liječenih alkoholičara na području VPŽ, a koju čine klubovi u Virovitici, Pitomači i Slatini. Kako klubovi funkcioniraju?
Klubovi funkcioniraju na principu terapijske zajednice. Na prvom mjestu su apstinenti, od kojih neki apstiniraju od jučer, pa do onih koji nisu popili alkohol već 40 godina. U Klubovima koji broje oko 10-15 članova, radi i terapeut. Iako je uglavnom riječ o socijalnim radnicima, terapeut može biti medicinska sestra, pedagog, psiholog, liječnik ili radni terapeut, odnosno bilo koja pomažuća struka. Terapeuti su također moderatori: moderiraju sastanak, rade psihoedukaciju, opserviraju članove, pružaju individualnu pomoć članovima.
Najveća podrška su apstinenti jedni drugima. U svijetu su poznati anonimni alkoholičari, no oni nemaju terapeuta. U Hrvatskoj ima takvih klubova, ali su u manjini. Većina naših klubova je osnovana po uzoru na teoriju profesora Vladimira Hudolina, hrvatskog neuropsihijatra i alkohologa.
On je na ovom području zapravo najzaslužniji za ovakvu vrstu rada, koja se modificirala kroz vrijeme, sukladno okolnostima u kojima živimo. Klubovi su neizostavna podrška svakome tko želi izaći iz pakla ovisnosti o alkoholu, a izdvojila bih KLA u Slatini, koji su iskusni još iz doba bivše države i danas su jedan od najpoznatijih Klubova na području Hrvatske i šire.
Koliko dugo traje jedan sastanak i kako se zainteresirani mogu javiti za pomoć?
Sastanak uglavnom traje sat i pol, jednom tjedno. Neki klubovi imaju mogućnost sastanaka i individualnih razgovora i u drugom terminu. Klubovi inače imaju stalan termin. KLA Slatina okuplja se srijedom u 15.30 sati u potkrovlju Doma zdravlja u Slatini. Virovitički KLA je utorkom u 18 h, trenutno se nalazi u Dnevnom boravku Crvenog križa. Pitomački KLA je utorkom u 18 h, u prostoru Općine Pitomača.
U Orahovici smo također osnovali klub koji je još uvijek ogledni klub županijskog Zavoda za javno zdravstvo, još nije registriran kao Udruga, no radi četvrtkom u 18 h u prostorima ZZJZ-a sv. Rok, u podružnici u Orahovici.
Klubovima se može pridružiti svatko. Može doći samoinicijativno ili upućen od liječnika opće prakse, upućen od psihijatra ili nakon bolničkog liječenja. Osobi ne treba nikakva uputnica ili specijalna preporuka. Potrebna je samo dobra volja, a u klubu će dobiti razumijevanje i podršku od ljudi koji, uz obitelj, najbolje mogu razumjeti kroz ono što prolazi.
(www.icv.hr, mlo)