Davor Tržić iz Pitomače jedan je od rijetkih muškaraca koji je pristao javno progovoriti o svojoj borbi s jednom od najzastupljenijih ovisnosti na našem području: alkoholizmu.
S alkoholom i svime što je on donio, ali i uzeo iz njegova života, borio se dugo. Točnije, punih 15 godina. Danas je „čist“ 12 godina, tijekom kojih u usta nije stavio ni kap ovog, kako kaže, otrova.
Predsjednik je Kluba liječenih alkoholičara u Pitomači i svojim primjerom potiče druge da se ostave poroka koji je njega stajao gotovo svega: zbog alkohola izgubio je jedan posao, obitelj mu je bila pred raspadom, a život mu gotovo ovisio o danima.
Svoju priču želi ispričati javnosti i potaknuti druge da potraže pomoć na vrijeme.
„Alkohol sam probao još kao dijete. Bilo ga je uvijek u kući, pogotovo vina. Svi oko mene pomalo su pili, a kad su bili rođendani i svatovi, pilo se puno.
Počeo sam piti još u osnovnoj školi. Kraj sedmog, početak osmog razreda. Uzeli bismo boce vina, gitare, družili se iza škole. Rođendane smo slavili u klijetima. Kad je došla srednja škola, krenuli smo u kafiće, najčešće vikendima. Tada je krenulo ozbiljnije. Subotom bismo izlazili, nedjeljom se oporavljali – sjeća se početaka naš sugovornik.
Alkohol je sigurno i podmuklo ulazio u njegov život i zauzimao sve više mjesta. Tržić kaže kako je, kao učenik ugostiteljske škole u Bjelovaru, jednu informaciju uzeo kao životno opravdanje za alkohol u svojoj svakodnevnici.
PIVO KAO GABLEC
-Kad su nam iz predmeta tehnologije i poznavanja robe rekli da je pivo prehrambeni proizvod, više nismo išli ni po sendvič. Što će nam sendvič, kada popijemo dva piva? To nam je bila zamjena za gablec – govori nam, dodajući da se nakon vina, koji je u kući bio udomaćen, i piva, polako susreo i sa žestokim pićima i to u – vojsci. Nakon vojske radio je kao konobar u jednom kafiću u blizini jednog poduzeća u Pitomači.
-Gledao sam muškarce kako dolaze na piće, dva, već u šest ujutro, jer ne mogu započeti dan ni otići na posao bez ‘žestice’. Nisu se mogli smiriti ni na koji drugi način. Danas, kad se prisjetim da sam i sam bio u toj fazi, znam da sam bio u ogromnom problemu kojeg nisam bio ni svjestan. Problemu kojem samo liječenje i žestoka volja mogu pomoći – prisjeća se Tržić.
Godine su prolazile. Stigao je rat, a iako nije pio izravno na ratištu, rakija mu je, kaže, pomagala zagrijati se tijekom obroka i uvijek je bila negdje pri ruci. Poslije rata Tržić je bio u neprestanoj potrazi za adrenalinom i društvom.
Oženio se i dobio prvo dijete, no obitelj ga nije privlačila toliko kao šank i društvo.
-Nedostajalo mi je još uzbuđenja i nekako bih uvijek završio u kafiću. Zapravo mi je alkohol bio i društvo i sve. S prijateljima sam išao svuda, odlazili bismo u disko, provodili se. Kad bi nam puhnulo, sjeli bismo u auto i odvezli se bilo gdje, takvi.
Žena je mislila da sam na piću tu, u Pitomači, a ja bih joj se u tri ujutro javio iz Karlovca, da sam na Danima piva i da još idemo po prijatelje u Zagreb – ističe Tržić koji kaže kako nije na vrijeme primijetio da se njegov život počeo polako raspadati.
ilustracija, CanvaDJECI CRTIĆ, NJEMU JEDNA „S NOGU“ U KAFIĆU
Supruga, koja je sama podizala djecu i plaćala većinu računa, pokušavala ga je nagovoriti da prestane piti, kao i drugi članovi obitelji, osobito kad je izgubio posao u mlinu, upravo zbog problema s alkoholom.
Danas žali i zbog drugih propuštenih prilika koje mu je uzela alkoholna izmaglica. Osobito vezano uz djecu.
– S djecom sam bio u dobrim odnosima, daleko od toga. Bili smo kao prijatelji, ali ja im u tom periodu života nisam bio otac. Nije me bilo. Taj sam dio života nepovratno izgubio.
Odgajala ih je i podizala supruga. Dok su bili mali, ja sam gledao da meni bude dobro, a ne kako je njima. Na primjer, upalili bismo film ili crtić, a ja bi ih ostavio pred ekranom, skoknuo u kafić na piće i vratio se prije kraja – priča iskreno naš sugovornik.
S vremenom je došlo do prezasićenosti alkoholom, pa mu je trebalo svega par pića, da potpuno izgubi kontrolu. Dio obljetnica, pogotovo dječjih rođendana i proslava, ni ne sjeća se. Alkohol je sve izbrisao.
“SRAMOTIO SAM IH NA DJEČJIM ROĐENDANIMA I U SVATOVIMA”
-Počeo sam sramotiti i sebe i njih. Na dječjim rođendanima, dok je cijela obitelj i rodbina bila na okupu, napio bih se toliko da sam se rušio. Kad bismo kao obitelj išli u svatove, ako bih izdržao do ponoći, bilo bi super. Inače bi me žena i ranije znala odvući u auto i odvesti kući, prije negoli se tamo onesvijestim i opet sve ne osramotim – sjeća se Tržić, koji kaže kako na pitanja „pa dobro, zašto moraš toliko piti?“, nije imao odgovor, ali ni rješenje kako ovisnost zaustaviti.
U to je vrijeme još uspio balansirati s alkoholom i poslom. Dan je počinjao sa žesticom, prije jutarnje kave, „da se razbudi“. Radio je na benzinskoj postaji, posao je išao, a gazda je, kaže „zažmirio“ na činjenicu da ima alkoholičara u kolektivu.
No godine alkoholizma donijele su svoje. Odrazilo se na zdravlje.
-Supruga je primijetila da su mi oči žute i nisam se osjećao dobro. Nalaz krvi je pokazao kako su mi vrijednosti GGT –a (Gama-glutamil transferaza, op.a.), kojima je granica 60, meni na 2500! Morao sam hitno na liječenje u Vinogradsku bolnicu, jetra mi je bila u predciroznom stanju. Tamo sam bio tri tjedna i prvi put se očistio od alkohola – govori nam naš sugovornik koji kaže kako je period “čistog organizma” kratko trajao.
Po povratku kući, saznao je da je ostao bez posla, jer se benzinska postaja na kojoj je radio zatvorila. Par mjeseci izdržao je bez alkohola, no tada se vratio piću, žešće nego prije. Obitelj, prijatelje i poznanike koji su znali da je bio na liječenju počeo je obmanjivati, kako ne bi znali koliko se zapravo opet druži sa čašicom. U najgorem periodu, krenulo je s 2-3 žestoka pića odmah nakon buđenja, uslijedilo je pivo, pa vino tijekom dana, a u jednom periodu čak je i pokušao sakriti činjenicu da se vratio svom strašnom poroku.
DOTAKNUO DNO
-S prijateljima sam znao piti kavu u jednom kafiću, a onda bih sam otišao u drugi i naručio si konjak. Kako imamo vinograd i vina, moji su počeli zaključavati i podrum, da ne dođem do pića. No ja bih uvijek došao do alkohola, skrivao sam piće posvuda po kući ili bih jednostavno pio vani – iskreno priznaje naš sugovornik koji kaže kako je u te tri godine, od 2008. do 2011., zaista dotaknuo dno.
-Tada više nisam mogao bez alkohola. Ako ujutro ne bih počeo s ‘nečim kratkim’, ruke bi mi se toliko tresle da nisam mogao ništa s njima. U grlu bi me gušilo. Osjećao bih se užasno. Osjećaj nije prestajao – kaže Davor Tržić, koji ističe kako je u tom periodu i supruga podvukla crtu i rekla kako je ovaj križ koji nosi pretežak za cijelu obitelj i da opet mora potražiti pomoć, ili će se rastati.
Sve je promijenio jedan letak, a na kojem su bile informacije o komuni Reto centar u Zagrebu, a koja prima ovisnike iz cijelog svijeta i koja mu je postala dom na punih godinu dana.
Ondje je, kaže, otkrio vjeru, Bibliju, a onda i sebe, kakvog nije poznavao dotad. Imao je nekoga tko je s njim bio 24 sata dnevno i tko zna točno kroz što je prolazio. Udruga u kojoj je u tom trenu bilo oko 60 članova, financirala se vlastitim radom, pa je Davor, kroz fizički rad i puno razmišljanja čistio svoje tijelo, ali i um za neku bolju budućnost.
-Tamo smo dobili Novi zavjet i čitajući ga, uspoređujući svoj život s kršćanskim životom, uvidio sam koliko sam zapravo bio daleko od svega. Koliko sam bio sebičan, koliko sam mislio samo na sebe i da je meni dobro u životu.
Tamo sam uz pomoć drugih poput mene dobio jednu novu životu perspektivu. Shvatio sam da postoji drugi svijet i odlučio se boriti za sve ono što sam propustio; moju obitelj, brak, posao. Kad sam se vratio kući, fokusirao sam se na ljude oko sebe, a ne na alkohol, jer sam vidio da za mene on vodi ravno u smrt.
Ilustracija, CanvaNAZDRAVLJAŠ S LJUDIMA, NE ALKOHOLOM
Moja su djeca odrasla bez mene, a zbog alkohola sam izgubio njihovo odrastanje. To je bol koja me i danas prati – tužno kaže naš sugovornik koji je nakon iskustva u Reto centru “čist” već punih 12 godina. Nije okusio ni kap alkohola. Bio je 8 mjeseci bez posla, ali nije mu, kaže, palo na pamet da utjehu potraži u čaši. Njegova je odluka s kojom se vratio iz komune trajna.
Zna to cijela njegova okolina – nema nuđenja žestice kod nazdravljanja ni gemišta u goricama, na svadbama i rođendanima, blagdanima. Davor pije isključivo mineralnu, običnu vodu ili cappuccino. Iako supruga radi likere, on ih ne dira niti ih nudi drugima kada dođu u goste. Više ne glumi taksi vozača kada treba društvo odvesti na pijanke i ako se već nađe u situaciji da je alkohol preuzeo atmosferu na slavlju, brzo odlazi. Taj ga život više ne privlači.
-Kad mi se sin ženio, ja sam nazdravljao mineralnom vodom. Nazdravljaš s ljudima, ne s alkoholom. Ako ti paše čovjek, nevažno je što je u čaši. Nažalost, prekasno sam to shvatio – poručuje Davor koji kaže kako je on počinjao dva puta, a jednom i uspio s odvikavanjem, koje i danas traje i za koje se nada da će trajati dok je živ. Njegova borba s alkoholom trajala je 15 godina. Trošio je novac, vrijeme, zdravlje za nešto što mu je donijelo samo jad.
Govori to zato jer ima mnogo muškaraca i žena koji su poput njega prošli težak put i koji će možda i više puta probati pobijediti ovu strašnu i tešku ovisnost koja uzima cijelog čovjeka.
Najgore je, kaže, odustati – mnogi se očiste od alkohola, ali onda razočaraju u sebe već prvog dana kada ih opet vlastita slabost prevari i kada popiju prvu čašu. Najvažnije je nastaviti boriti se, poručuje.
DANAS STE PALI? SUTRA KRENITE ISPOČETKA!
-Ako ste izdržali jedan dan bez alkohola, jedan. Nije važno što ste danas popili. Sutra krenite ponovo, ispočetka. I tako, koliko god puta trebalo. Samo nemojte odustati. Klub nam je velika podrška, kao i naša liječnica, psihijatrica dr. Sanea Mihaljević, u koju imamo puno povjerenje.
Drago mi je da sam imao priliku ispričati svoju priču. Ne zato da bi slavio sebe, što sam 12 godina u apstinenciji, nego da ljudima pošaljem poruku. Mene nije sram za to što sam proživio, žao mi je strašno zbog svega čime sam druge povrijedio, osobito svoju obitelj.
Drago mi je ako ovo moje iskustvo može nekome drugome pomoći. I Klub i ja smo tu, tko god osjeti potrebu ili ima pitanje, neka nam se javi, tu smo jedni za druge – poručuje Davor Tržić.
Ovo je bila ispovijest osobe koja je pobijedila pakao alkoholizma, a u nastavku ove teme iskustvo rada s liječenim alkoholičarima podijelit će psihijatrica dr. Sanea Mihaljević, koja će nam otkriti i prve simptome ovisnosti, koliko je “normalno” popiti, kako se alkoholizam (ne) tolerira u našim tvrtkama i kolektivima te kada i gdje potražiti pomoć.
(www.icv.hr, mlo)
