S blizinom Božića budi se u nama ponešto što bismo željeli za Božić. Kroz sjećanja i uspomene misao probija do jaslica. Poznati prizori kućnih i crkvenih jaslica postaju ujedno i prizori duše. Ponegdje se u njima nađe pastir koji spava, usnuli čuvar ovaca. San nije rijetkost kod biblijskih ljudi. Štoviše, u Pismu san svjedoči Božju budnost za čovjeka i ljudsku slabost.
Za Petra, Jakova i Ivana, trojicu Isusovih učenika, znamo da ih je svladao san u Getsemanskom vrtu. Nisu budno pratili Učitelja u molitvi i iščekivanju njegova uhićenja. Oči su im se sklapale te ih je obuzeo san. Za pastire je pak rečeno da su “pod vedrim nebom čuvali stražu kod svojih stada”. Tko je od njih bdio, a tko spavao, nije rečeno. S vremenom su mašta i umijeće umjetnika iznjedrili lik pastira koji spava i pastira koji je našao počinak uz vatru. Upravo u ozračju svjetovnog adventa lik pastira koji spava mogao bi se uzeti kao slika društva u kojem se nalazimo. Štoviše, mogli bismo reći da smo dio društva pod narkozom, općom anestezijom. Izdvojeni od stvarnosti, rastreseni i dezorijentirani, usnuli u svoje paralelne svjetove, nezainteresirani i ravnodušni, često ne vidimo koliko smo izloženi manipulaciji i gubimo osjećaj za stvarnost. I nije to samo obilježje društva u cjelini, nego i Crkve koja često u mnogim svojim članovima ne svjedoči krsno preporođenje, već moć svjetovne narkoze. Često smo omamljeni slasnim zalogajima udobnosti religijskog formalizma i tradicionalizma pa u nama slabi moć proročke prodornosti u društvu. Sav sjaj svjetovnog adventa na tragu je društva pod narkozom koje duboko spava u svojoj rastresenosti i neprepoznavanju stvarnosti u njezinoj istini.
Svjetovni advent samo je dio opće anestezije koja svjetovnom kulturom življenja Boga nastoji staviti u službu naših interesa kao da bi Bog bio promotor slike naše veličine.
Sve što je ovdje napisano daleko je od bilo kakve osude. Riječ je o pogledu koji prepoznaje našu zajedničku umreženost koja nas prokazuje u našoj nevjerodostojnosti i nekritičkom slabljenju vjerničkog identiteta. Do izražaja ima doći uvijek nova snaga adventskih poticaja koji idu ruku pod ruku sa željom da ne budemo uspavani u ravnodušnosti i da ne odumre ni najmanji trag nade u Božje “da” čovjeku.
Advent koji u središte stavlja naše “gušte”, naše interese i naše hirove, nikako, pa da je i ne znam koliko puta optočen pobožnim frazama, pjesmama i željama, neće polučiti vjernički učinak. Samo iz istinske strasti za Bogom, proročkog nemira, žudnje za Božjom blizinom u svijetu, moguće je umrežiti ljude i polučiti plodnost koja izgrađuje. I ne treba se bojati reći “ne” svjetovnom adventu. Gospodo, hvala vam! Ne treba meni blještavilo vaših tragova. Meni treba mir, tišina, obraćanje, jer Bog dolazi!
(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)
