Tko voli ohola, naduta čovjeka koji se pravi važan, koji uvijek ističe sebe, uvijek se gura na prvo mjesto. Takav je uvijek bučan i spreman sve učiniti kako bi ljudi o njemu stekli dobro mišljenje i hvalili ga. Ono što on radi – to je najbolje, on sve zna, u sve se razumije, sve može. Što sve nije sposoban ili spreman učiniti da se i mediji njime bave?

No, takav je čovjek uvijek napet jer se boji da netko ne otkrije i njegove slabe strane – a ima ih i mnogo. On je uvijek u raskoraku onoga što jest i onoga kakav mora izgledati drugima, a to stvara stres, nervozu. Takvome su i noći mučne. Ne može mirno spavati. Uvijek ga nešto progoni, ne nalazi mira.

Međutim, malen, jednostavan i ponizan čovjek nikada sebe ne ističe, uvijek je s drugima strpljiv, spreman slušati drugoga. On jednostavno zna da sve ne može, da nije za sve sposoban i osjeća da su mu potrebni drugi – otvoren je za druge. On se ne ističe i ne traži ni zbog čega ljudske hvale. Njegova jednostavnost, poniznost obogaćuje i druge. Takav je čovjek voljen i posvuda dobrodošao. San mu je miran, a on sretan i spokojan.

A kakav sam ja? Na to pitanje pravi odgovor mogu dati samo oni koji sa mnom žive.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)