Tek je u 3. stoljeću nedjelja zamijenila subotu. Kršćani su do tada nedjeljom išli raditi nakon što su slavili uskrsnuće veoma rano ujutro. Nedjelja je dan uskrsnuća, dan prvoga svjetla, dan u kojem se zajednica okuplja na slavljenje Onoga koji je pobijedio smrt. Svaka nedjelja je Uskrs.

Datost da mi odmaramo u ovaj dan je samo posljedica susljednog razvoja kada je kršćanstvo postalo državna religija. Zbog smisla ostalih šest dana, a time i zbog smisla svega, od životne je važnosti da ovaj dan odmora bude tjedno opsluživan. U igri je odnos između vremenitosti i vječnosti, kao i sami smisao rada i napora, za nas ljude koji stvaramo povijest.

Zaista se nalazimo pred jednim od najvećih novosti čovječanstva. Ta je institucija nastala između 6. i 5. stoljeća prije Krista. Ona je dar židovskog naroda svima narodima, zahvaljujući proširenju kršćanstva. Židovi su slavljenje subote primili kao direktni dar Božje ljubavi, što je stvarni pokazatelj Božje pažnje prema nama ljudima. U toj religioznoj praksi, staroj više od 25 stoljeća, krije se duboka mudrost. Ako je sustavno propuštamo, u krugu nekog vremena, postat ćemo glupi i tupi, bez Božje mudrosti, a zbog čega bi se čovječanstvo moglo naći u opasnosti.

Može li nedjelja biti bez odmora, bez iskustva zajednice, bez lomljena kruha i bez prihvaćanja u srcu Riječi Božje?

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)