„Otkako sam za volanom, ja sam se spasila. Mogu gdje hoću, kada hoću, kako hoću. Dok nisam imala vozačku, kao i drugi, ovisila sam o tuđem vremenu i mogućnostima. Naručiš se kod liječnika, dobiješ termin, ali nema te tko voziti. Pa traži da te odvezu u trgovinu ili u crkvu. Uvijek se osjećaš krivim, povlačiš druge za rukav.  

Rekla sam sama sebi: Ivanka, treba ti vozačka! Do Virovitice ti je 27 kilometara, živiš sa starijom bakom, ne možete uvijek ovisiti o drugima. Položi lijepo ispit i nećeš ovisiti o nikome  – riječi su to jedne neobične žene, Ivanke Šajin iz Novog Graca, malog mjesta u Općini Gradina.

Ivanka je jedna od onih žena koje razbijaju predrasude. Ne čeka na druge, već sama radi sve što može. Ova udovica danas sama ruši, reže i cijepa drva za zimu. Radi sve fizičke poslove na imanju i vodi cjelokupnu brigu o kućanstvu. Aktivna je članica Zajednice Vjera i svjetlo, koja okuplja obitelji djece s teškoćama u razvoju.

Prije nešto više od godinu i pol primila je u svoj dom, da ne ode u Dom za starije, baku Zlatu G. (75), o kojoj se brine kao da joj je rođena majka. A prije tri mjeseca, u svojoj 57. godini života, položila je i vozački ispit.

-Autoškolu u HAK-u u Virovitici sam upisala u listopadu prošle godine. Dok nisam sjela u automobil na kojem smo vježbali, nikad nisam imala volan automobila u rukama. Ništa nisam znala. Bila sam najstarija polaznica u tom razredu, bilo nas je dvadesetak. Oko mene su bili uglavnom srednjoškolci. Mladi, 18, 19 godina.

No brzo smo se „skompali“, smijali su se mojim „provalama“, a bilo ih je. Ja sam dosta otvorena osoba pa su me vrlo brzo prihvatili kao takvu. I danas, kad se sretnemo u gradu, dođu me pozdraviti, zagrle, pitaju kako sam – kaže naša sugovornica.

UČENJE JOJ JE BILO ZANIMLJIVO

Učenje joj nije bio problem, kaže. Ono što se moglo svladati iz knjiga, išlo joj je lako.

-Bila su tu i super predavanja koje je držao Marijan Krmpotić. S njih sam doslovno sve upijala. Kad je došlo vrijeme da pokažemo što znamo, mogu reći da sam raskrižja super svladala, i bolje nego mladi. Prvu pomoć sam položila otprve. Problem su bili testovi na računalu, samo zbog tehnologije, računalo sam morala posebno svladati, pa sam zato test ponavljala  – sjeća se Ivanka.

Iako živi u ruralnom mjestu i zna voziti traktor, sjesti za volan automobila bilo joj je nešto skroz strano, sjeća se.

-Kad smo prvi dan instruktor Goran Šisler i ja sjeli u onaj Volkswagen polo, na kojem sam učila, bilo me je jako strah. Mislila sam: kako ću? Već smo prvi dan išli na cestu. Sjeli smo, odvezli se u Industrijsku zonu, a on kaže, ok, sad ćete vi voziti. Moja prva misao je bila: ajme! Pa što ću sad? Što ako trebam stati? Kako skrenuti? Ma ja ću se samo vrtiti u krug.

Ništa od toga nije se dogodilo. Instruktor je bio jako strpljiv, divan, od prvog dana, pa sve dok nisam položila ispit. On je, uz moju susjedu Sanelu Strilić, zaslužan zašto nisam odustala nakon prvog pada i nikad im neću dovoljno zahvaliti što su me podupirali kad sam sumnjala u sebe – ističe Ivanka.

Ona je, naime, vozački ispit položila iz trećeg pokušaja. Kao što je svim vozačima koji su prošli „muku ispita“ poznato, dovoljan je tren nepažnje, da se od ispitivača čuje ona teška fraza: „pali ste“.

-Ja sam u roku od mjesec dana triput izlazila na ispit. Nisam htjela produživati agoniju: svaki put isti stres, strah da ću na sitnici opet pogriješiti. Htjela sam i odustati, iako sam već platila  izlazak na ispit, no tada su me Sanela i Goran hrabrili. Instruktor Goran mi je doslovno rekao: ako ne dođete na ispit, dolazim ja po vas doma. I tako sam na kraju prošla iz trećeg pokušaja – priča Ivanka, kojoj je drago što ipak nije odustala pred samom završnicom.

Naime, prvi put pala je na ispitu u vožnji kod obilaznice u Virovitici. Na raskrižju je trebala skrenuti za Daruvar. Zbunila se, skrenula krivo i umjesto iz druge brzine u treću, ubacila u “ler”.

DNEVNO VOZI PO 50 KILOMETARA

-Ja po gasu, a ništa se ne događa. Kaže ispitivač: gospođo, pali ste. Drugi pad bio mi je u gradu, kod raskrižja prema Vegeški. Vozila sam više od pola sata. Na znak STOP sam usporila, ali nisam stala. One sekunde kad mi je kotač ušao u raskrižje, to je bio pad. A treći put, vozila sam prema Milanovcu, sve sam dobro odvezla, pa kad je ispitivač rekao: to je to, položili ste, odahnula sam. Gotovo sam od sreće zaboravila put natrag do poligona u HAK-u – sa smješkom govori Ivanka.

Vozačku je dobila na pet godina, budući da ima 57 godina. Nakon vozačke, bio je red da kupi i vozilo. Danas se ponosno vozi u Mercedesu A klase. Automatik je, iako Ivanka kaže kako bi joj bilo svejedno i da mora tradicionalno mijenjati brzine.

-Prijeđem dnevno u prosjeku po 50 kilometara. Odvezem se u trgovinu, kod doktora u grad, idem na mise, hodočašća. Još uvijek vozim polakše, iako sam već u prvih par dana svladala onaj trah od kamiona, biciklista, pa i pješaka na cesti. Zdravlje me služi, Bogu hvala, ne nosim naočale i sretna sam što danas ja mogu prevesti bilo koga, kad im zatreba i ne ovisiti o nikome. Svima bih preporučila da se odvaže i polože vozački, bez obzira koliko godina imali, pa i koliko puta pali na ispitu.

Vjerujte, to je jedna nova sloboda. Meni, jedan potpuno novi život – zaključuje Ivanka Šajin.

(www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, ustupljene fotografije)