U prvom razdoblju kršćanstva kada su se zajednice vjernika tek oblikovale diljem ondašnjeg svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva je još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je – obitelj. Obitelj je tada bila kućna crkva, domus ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je i ona bila mjesto okupljanja – zajednica vjernika. Nosila je taj časni naziv te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao božja obitelj pod predsjedanjem svećenika u jednostavnosti molili, opjevali, tumačili Božju riječ, lomili kruh, blagovali euharistiju. Tada se euharistija, u tim prvim godinama, nazivala agape. Sve je bilo u ljubavi.

Prigoda je stoga prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode, nije postao suvišan, nego se nama vjernicima koji poštujemo obitelj i znamo da svaka naša vjernička obitelj treba ugostiti samoga Gospodina to povjerava. Ni danas, u vrijeme kada se crkvene zajednice više ne okupljaju u privatnim kućama nego u crkvenim građevinama, obitelj ipak ne gubi na važnosti za Crkvu.

Krizni trenuci i vremena posebna su prigoda da se svi zajedno preispitamo što smo to učinili od obitelji, u što smo je pretvorili. Ukućani su se udaljili jedni od drugih i često su jedni drugima potpuni stranci. Obitelj se raslojila po svim osnovama, od generacijske do spolne. Izdana je, prodana i predana za interes i zaradu. Jeftino je rasprodan njezin božanski kapital. Zapuštene su vrijednosti na kojima se temelji. Odgoj je stavljen na posljednje mjesto ili je potpuno zanemaren, a Bog je upravo odgojnu zadaću povjerio ljudskoj obitelji.

I nakon svega, umjesto da prionemo na posao učvršćivanja vlastitih obitelji, nadobudno čekamo gdje ćemo koga kritizirati i izraziti svoje neslaganje s potezima onih koji vode društvo i Crkvu.

Trebamo usmjeriti pogled prema izvoru naše vjere i učiti od Božje riječi kako urediti i voditi odnose u obitelji, jer smo danas to prepustili drugima da čine umjesto nas, kao što su psiholozi i pedagozi, sociolozi i kreatori javnoga mnijenja, ekonomisti i menadžeri, kojekakvi gurui i savjetnici.

Svakome dajemo pravo na riječ i prostor u svojoj obitelji, a zaboravljamo je pritom dati Bogu živomu, zaboravljamo da je po njegovoj prisutnosti kršćanska obitelj „kućna Crkva“.
Bog vapi i preklinje da ga pustimo u zajedništvo svoje obitelji, da snagom iznutra preobrazimo i vlastito društvo. Poslušno i ponizno, snažno i odvažno prionimo na posao, a njegova milost i sveta pomoć neće izostati dok se upuštamo u ovaj izniman pothvat na zemaljsku dobrobit i vječno spasenje.

(www.icv.hr, pripremio: fra Ivica Jagodić)