Često smatramo da smo nekada prestari za nove vještine. Jedna od onih koja svojim primjerom pokazuje drugačije je Virovitičanka Mihaela Kuhner Grubić. Ova, inače po struci fizioterapeutkinja otkrila je jednu novu ljubav i to prema šivanju u svojim tridesetima, kada je počela prepravljati odjeću na staroj “bagatici”.

Danas je ona jedna od dizajnerica čije haljine, majice, suknje i modne dodatke nose modeli na reviji u povodu Dana grada Virovitice i čije vrijeme, kako će reći svi koji ju poznaju i prate njen rad, tek treba doći. 

Ona sama kaže kako prije pet godina nije ni slutila da će jednoga dana šivati odjeću.

-Sve je krenulo sasvim spontano. Od stare odjeće htjela sam izrađivati novu, spajati razne materijale i dijelove. Kod kuće imam jednu šivaću mašinu staru više od 40 godina koju je koristila moja majka i tako sam se i ja odvažila na njoj krenuti.

O šivanju nisam znala baš ništa. Gledala sam u početku video materijal na internetu, počela proučavati i krenula isprobavati. Tada sam odlučila pohađati tečaj šivanja, kako bih naučila osnove i kako bih uopće mogla nešto sašiti. U to sam krenula punim srcem i tako radim i dalje – govori nam M. Kuhner Grubić koja je uz redovan posao, kao i pjevanje u “Rodoljubu” te književni klub, pronašla vremena i za svoj kreativan trenutak.

-Uspjela sam uz posao i sve obveze koje imam pohađati tečaj, ali i naučiti i više od osnova. U meni, ali i kolegicama koje su zajedno sa mnom pohađale tečaj, je bila tolika želja da nas je gospođa Zdenka, koja nas je učila, naučila jako puno. Ovo je i nešto što me ispunjava – dodaje. 

Nakon završenog tečaja krojenja i šivanja stekla je osnovne vještine te potreban zamah i podršku. Strast joj je šivanje odjeće te raznih dodataka od materijala koji je mnogima tek višak. Modele i ideje osmišljava sama, pa uz pomoć krojeva daje svoj osobni pečat odjeći.

OSOBNI PEČAT ODJEĆI 

-Uvijek imam neku ideju, nešto mi zapne za oko pa kombiniram svakakve materijale, dezene i boje. Puno gledam po internetu, izvlačim iz časopisa Burda, primjećuješ lijepe materijale i slično. Početak je najteži, dok sve moraš naučiti i savladati, ali kada se ‘ufuraš’, ideje jednostavno dolaze same od sebe.

Tada dođe i hrabrost za kombinirati razne materijale, kako bi se ono što ja i druge žene šivamo ipak razlikovalo od onog što možemo kupiti u trgovini – kaže nam naša sugovornica.

Svoj iskorak u hrabrost Mihaela je pronašla ne samo u različitim kreacijama, već i ukrasima koji daju poseban štih odjevnom predmetu: gumbići, patenti, mašne, pa i  – šareni rubovi. Ova dizajnerica koja ne voli bacati ostatke već ih radije iskoristi za modni dodatak ili detalj na novom odjevnom predmetu. 

Prvi model koji je nosio njene kreacije bila je ona sama. 

-Sve što sam u početku napravila sama sam počela i nositi. Ljudi su primijetili da je to nešto drugačije; odjeća koju šivam je većinom puna boja, raznih dezena, jednostavno vesela. Odlučila sam da ću izaći iz okvira vlastitog hobija i tada mi je Kreativna udruga Unikat dala priliku da izlažem na VIROkreativi u povodu Rokova.

Otvorila sam tako svoj mali obrt i svaki slobodan trenutak povodim u  „kreativnom neredu“ smišljajući neke nove odjevne kombinacije. Svaka ideja zapravo mi stvara novu – kaže. 

RECIKLIRANO I UNIKATNO  

Prvi odjevni predmet koji je sašila bila je haljina koju je sastavila od dijelova nekoliko drugih.  

-Doslovno sam od tri različite haljine napravila jednu i tu sam krenula s recikliranjem stare odjeće. Znala sam u second handu kupiti nekoliko komada odjeće i skrojila si ih onako kako se meni sviđa. Svi krojevi i odjeća koju šijem nije komplicirana, ali ih obogaćuje to šarenilo boja i često kombiniram nespojive materijale. No, to je taj neki osebujniji stil koji ne nosi svatko, ali mu je zato svaki komad odjeće unikatan – kaže nam Mihaela koja u planu ima i izradu ruksaka.

Budući da stalno kombinira i smišlja nov pristup odjeći i modnim dodatcima, odnedavno tkaninu ukrašava bojom za odjeću, a uskoro će koristiti i konac za wiehler goblen, koji joj je ostao, kaže, od oca. Vez na odjeći dat će joj još veći predznak unikatnosti, kao i sitotisak, za koji je prošla radionicu.

Želi, kaže nam, završiti tečaj „Sama svoja dizajnerica“ kako bi još bolje usavršila i nadogradila svoje znanje i vještine. Svladala je proces pripreme koji je jednako važan kao sam rad ruku; što će šivati, odabir željenog materijala, odjevnog predmeta koji će sašiti, kroj.

-Materijal se uvijek mora preklopiti po pola, kada se ocrtava određeni kroj, mora ostati  više mjesta za šav. Dok spajam dijelove odjeće, zna mi na pamet pasti ideja kako tu majicu, suknju i slično ukrasiti da postane unikat. U ovom trenu od kroja do izrade treba mi oko četiri sata. Još se zapravo učim – objašnjava nam dizajnerica koja svakom odjevnom predmetu koji izrađuje posveti puno vremena i ljubavi.

HLAČE “ČUDESNA ŠUMA” 

Čak i puno više: svaki njen odjevni predmet ima i svoje ime.

-Imam hlače “Čudesna šuma”, haljina je “Mjesečeva sonata”, bluza “Romansa” “Afro”, “Jesenski pleter”… To mi je super jer onda znam za koji predmet ljudi točno pitaju. Već ih prepoznaju po imenima, baš zato jer je sve raznoliko i šaroliko, a s imenima je i fora i jednostavnije – dodaje Mihaela.

Dok kroji, reže, mjeri, šiva, skraćuje, obavezno joj svira rock, glazba za koju kaže kako je izrazito veseli i ispunjava. 

Šivanje po kojem je sve više ljudi poznaje donosi joj, ističe, neizmjernu radost i odmak od ponekad zamorne svakodnevnice. Obitelj i prijatelji su joj pritom ne samo podrška, već i  najvjerniji kritičari.

-Nekad mi i pomažu, pa mi daju savjet i mišljenje, izgleda li nešto dobro ili ne. Djeca više nisu mala, pa imam nešto više vremena za šivanje. Svi moji bliski ljudi već znaju da mi mogu donijeti sav višak odjeće, iz tog ću materijala ja napraviti nešto novo – sa smiješkom kaže.  

Sretna je kad vidi da se njene majice, haljine, hlače i drugi unikatni odjevni predmeti “šeću” po Virovitici i okolici. Za njen stil treba i malo odvažnosti, procjenjuje.  

-Interesa je ipak sve više, kako sudjelujem na gradskim manifestacijama. Iako se ljudi možda još malo ustručavaju u nošenju ovog stila odjeće na našem području, ne sumnjam da će, kako vrijeme bude prolazilo, taj stil pozitivno prihvatiti. 

Ljudi me prepoznaju i iz škole, HPD “Rodoljub”, knjižnice i uvijek se pozitivno iznenade. To mi je baš drago. Svaki upit, interes, pohvala mi stvarno jako puno znači i velik su mi poticaj za dalje – zaključuje M. Kuhner Grubić. 

(www.icv.hr, ib, foto: I. Barčan, ustupljene fotografije)