U rano jutro 15. rujna 1991. godine, nakon što su vezisti 50. samostalnog bataljuna ZNG-a, prethodnog dana, prisluškivanjem veza JNA saznali da je komandir karaule u Terezinom Polju dobio naredbu za miniranje mosta na rijeci Dravi, Zapovjedništvo ZNG-a uputilo je diverzantski vod da to spriječi i zauzme karaulu. Na licu mjesta im se pridružila i grupa domaćih branitelja i nekolicina policajaca. Zadaću su zajednički izvršili u cijelosti, odnosno nakon višesatne borbe karaula je zauzeta sa svim naoružanjem i opremom, a opasnost rušenja mosta je otklonjena. Poginulih nije bilo.

Istog dana pripadnici MUP-a i ZNG-a s područja Gradine i Suhopolja oslobodili su i karaulu u selu Novi Gradac. U ove dvije akcije zarobljeno je oko 80 pripadnika JNA i svi su ubrzo pušteni. Također su taj dan preuzeti i tadašnji Dom JNA i Komanda graničnih jedinica u centru grada Virovitice (sada Glazbena škola).

Dana 16. rujna 1991. godine neprijateljske snage miniraju jedno od skladišta unutar skladišnog kompleksa Šištat, izazvavši vrlo jaku eksploziju, nakon čega pripadnici ZNG-a kreću u napad i zauzimaju skladište Šištat došavši u posjed značajne količine topničkih i raketnih projektila te drugog vojnog materijala.

Potom 17. rujna 1991. godine 50. samostalni bataljun ZNG-a dodatno naoružan oružjem s karaula, uz potporu pripadnika Policijske stanice, nakon što je 14. rujna 1991. godine izvršena potpuna blokada vojarne Virovitica, kreće u njeno osvajanje.

Valja napomenuti da su napadu hrvatskih snaga prethodile brojne intenzivne aktivnosti, odnosno prvenstveno pregovori o mirnoj predaji vojarne, a sve u cilju izbjegavanja razaranja grada i mogućih žrtava s obje strane, posebice uzimajući u obzir da su se u vojarni uz aktivne oficire, podoficire i rezerviste (uglavnom srpske nacionalnosti), nalazili i ročni vojnici te da je vojarna gotovo okružena ulicama s brojnim obiteljskim kućama, no oni nisu urodili plodom. Stoga je 16. rujna 1991. donesena odluka o napadu na vojarnu u cilju njenog zauzimanja. Prvi ozbiljan potez povukli su pripadnici tzv. JNA oko 0,15 sati 17. rujna kada su topničkim projektilom pogodili kamion na barikadi u Ulici Matije Gupca, nakon čega ipak nije uslijedio napad hrvatskih snaga već telefonski razgovor predsjednika općine Ante Krište s komandantom vojarne pukovnikom Mitićem, te još nekoliko razgovora u narednim satima o mirnoj predaji vojarne. Kako je sve bilo bezuspješno i nakon što je građanstvo obaviješteno putem Radio Virovitice i drugim raspoloživim načinima da ode u skloništa, hrvatske snage su u 6:45 sati otpočele napad. Odmah je iz vojarne uslijedila žestoka topnička i pješačka vatra po snagama ZNG-a i MUP-a, samim time i po obiteljskim kućama u okružju vojarne, ali i po objektima državnih institucija koje nisu bile u neposrednom dodiru s vojarnom. Uslijed topničke paljbe uništeno je i oštećeno više stambenih objekata u gradu te je od snajperskog hica poginuo jedan pripadnik ZNG-a, a nekoliko ih je ranjeno. Snage ZNG-a i MUP-a u napadu su pretežno koristile pješačko naoružanje, odnosno “težeg” naoružanja nisu imale, te su odmah po početku napada uspjele onesposobiti i dio komunikacijskih instalacija vojarne. U međuvremenu je vođeno više bezuspješnih razgovora s komandantom Mitićem o predaji i uvjetima predaje. Vjerojatno shvativši da se napadu unatoč vatrenoj premoći (topovi, borbena vozila i sl.) ne može oduprijeti, da nema mogućnost pozvati zrakoplovstvo u pomoć ili da isto zbog vremenskih uvjeta (guste magle koja se toga jutra nadvila nad gradom) ne može djelovati, te da je izostala i pomoć pobunjenih srpskih snaga s Bilogore, komandant vojarne je oko 10 sati pristao na predaju pod ponuđenim uvjetima. U 11 sati počinju izlaziti prvi vojnici te je vojarna hrvatskoj strani predana oko 12:15 sati.

Prilikom predaje, komandant je zatajio da rezervisti nisu prihvatili predaju te oni nastavljaju pružati otpor povlačeći se prema vojničkoj ekonomiji. U tom dijelu, vizualno zaštićeni poljima kukuruza, uspijevaju se i izvući iz obruča hrvatskih snaga i vjerojatno probiti na okupirani teritorij na Bilogori. Za sve zarobljene oficire, podoficire i vojnike u vojarni, točnije za 55 oficira i podoficira i 156 vojnika, organizirano je napuštanje RH u skladu s postojećim pravilima.

U ovoj, jednoj od prvih akcija oslobađanja vojarni na području RH, poginuo je dakle jedan pripadnik ZNG-a, Vladimir Vampovac, više ih je ozlijeđeno i oštećen je veći broj stambenih objekata u okružju i samom gradu, ali korist za buduću uspješnu obranu RH bila je ogromna. Naime, u vojarni se nalazila, za tadašnje prilike, impozantna količina svekolikog naoružanja i vojne opreme i što je najvažnije pripadnici JNA istu nisu uspjeli onesposobiti.
Istodobno, osujećeno je izvlačenje tog naoružanja i opreme sa zapovjednim kadrom iz vojarne na područje Bilogore i slijedom toga mogućnost njihovog ratnog djelovanja u punom borbenom rasporedu, s taktički vrlo povoljnih položaja koje pruža Bilogora, na grad Viroviticu i druge gradove i mjesta u okružju.

Gubitak vojarne u Virovitici vojni vrh JNA teško je podnio te su nakon nekoliko dana uslijedili zračni napadi na ovo područje koji su bili vrlo česti te je u jednom od tih napada poginulo nekoliko pripadnika HV u vojarni i uništen je veći broj obiteljskih kuća u gradu. Naime, uz raketiranja, bacane su i kazetne bombe tvz. “Krmače” kojima je više kuća potpuno uništeno, uz nastanak velikih kratera. Na sreću i često uslijed sretnih okolnosti civilnih žrtava ipak nije bilo, premda piloti JNA u tom pogledu nisu imali nikakvog obzira. Napadi su prestali kada je formirana jaka postrojba protuzračne obrane koja je uspjela nekoliko zrakoplova oštetiti.

Nakon tog 17. rujna 1991. godine, a prvenstveno zahvaljujući naoružanju i opremi osvojenoj u ovoj vojarni, nastavljeno je daljnje organiziranje Virovitičana u moćne postrojbe HV, koje su uz mnogobrojne ljudske žrtve diljem Hrvatske, dale nemjerljiv doprinos zaustavljanju brutalne agresije na Hrvatsku državu i Hrvatski narod i konačnom oslobođenju RH koje je uslijedilo 1995. godine.

(www.icv.hr, dš, ak, foto: arhiva, HČZ grada Virovitice)