Bilo je veselo tog prijepodneva u Dnevnom boravku Gradskog društva Crvenog križa u Virovitici, kada je Ivana Čupen (19) na lica umirovljenica stavila ne samo osmijeh, već i vrhunsku šminku. Jednu neuobičajenu radionicu, šminkanja i učenja o kvalitetnim proizvodima za njegu lica, ova je nezaposlena kozmetičarka za korisnice koje inače vrijeme provode vježbajući i baveći se kreativnim radom, odradila volonterski.

Tako im je, uz puno smijeha i lijepog druženja, približila temu koja je gotovo svakoj ženi zanimljiva i bitna – kako odabrati najbolju kozmetiku i koristiti ju baš na svome licu. Od podloge, maskare, olovaka, rumenila, do načina kako skidati make up, koje zamke izbjegavati i u kojim se proizvodima, unatoč povoljnoj cijeni zapravo kriju pravi kozmetički biseri – sve to i više naučila je Ivana umirovljenice.  

– Dame su me oduševile svojim pitanjima, a ja se nadam da sam ispunila njihova očekivanja. I u zreloj dobi lice treba njegu, kao i dobru šminku koja će istaknuti prirodnu ljepotu svake žene, a koju nosi cijeli svoj život i koju samo treba prepoznati.  O tome smo pričale i na tome smo radile; kada naglasiti oči, kada usne, kada je manje šminke zapravo više… – u dahu nam je ispričala Ivana, a koja ima zanimljivu priču i to iz više perspektiva.

Kao mlada i nezaposlena osoba nalazi se u začaranom krugu. Kozmetičarki, zanimanja za koje je završila školu, trenutno je previše na tržištu rada. Ona je, zbog dijagnosticirane disleksije ujedno osoba s invaliditetom, pa ima dvije prepreke koje mora svladati do prve radne šanse.

Ivana voli svoj posao, pa dok ne dobije priliku u struci, o šminkanju podučava besplatno na radionicama

PREMALO SALONA, ALI I DOBRE VOLJE 

– Nažalost, bojim se da je potražnja za samim kozmetičarima u Virovitici, pa i cijeloj županiji, premala. Previše nas je svake godine koji završimo to zanimanje, čak 20, a premalo je kozmetičkih salona u kojima bismo mogle raditi ili bar steći praksu. Žene koje rade u salonima imaju previše posla s klijentima i otvoreno kažu da nemaju vremena kada nas učiti i s nama raditi, uvesti nas u praksu. Pokušala sam na brojnim adresama. Ne samo na našem području, već i na području Koprivnice i Bjelovara, ali posla nema.

Ne mogu dobiti posao i tako steći radno iskustvo. A bez radnog iskustva ne mogu ni razmišljati da u budućnosti pokrenem makar i nešto svoje uz pomoć mjera na HZZ-u. Kao da sam nigdje – priča nam  Ivana. Objašnjava da njene kolegice koje završe školu zato rade na blagajnama, u pekarama ili odlaze u Njemačku.

Dok razgovaramo, ne možemo se oteti dojmu kako je Ivana jedna od onih osoba koje vam se svide „na prvu“. Pristojno je odgojena, draga, otvorena i vrlo iskrena.  Želi, kaže, što prije početi s poslom, kako bi s doprinosom kućnom budžetu pomogla obitelji, a koja se bavi uzgojem ljekovitog bilja (konkretno, kamilice, op.a.), ali i kako ne bi bila samo još jedna osoba na Zavodu koja je na teret državnog proračuna.

 -Teško mi je i zbog činjenice da primam naknadu u kategoriji osoba s invaliditetom, a mlada sam, zdrava i sposobna za rad. Ima toliko djece i ljudi koji imaju znatno veći stupanj invaliditeta i ozbiljne zdravstvene teškoće, pa se nekad osjećam krivom što i ja primam naknadu, a zapravo mogu sve. No ne mogu utjecati na to tko će me zaposliti – iskreno nam kaže Ivana.  

ustupljene fotografije

POSLODAVCIMA RADNIK GOTOVO BESPLATNO

Ona je trenutno jedna od dvjestotinjak osoba s invaliditetom na širem području Virovitice, odnosno jedna od njih oko 420 na području Virovitičko-podravske županije, koja traži svoju priliku kod poslodavca.  

Mora se reći kako je ironija cijele situacije u tome što država putem poticaja sa HZZ-a koji su itekako povoljni ove godine više nego ikad „nagovara“ poslodavce da osobama s invaliditetom pruže priliku za rad. Poslodavcu (tvrtki ili obrtu) koji odluči zaposliti osobu s invaliditetom, grubo rečeno, država omogućava da dobrog radnika dobije gotovo besplatno i to na period do dvije godine.  

Naime, država će poslodavcu u tom slučaju za osobu s invaliditetom osigurati subvenciju plaće, sufinanciranje troškova obrazovanja, troškova prilagodbe mjesta rada, troškova prilagodbe uvjeta rada, naknadu u visini uplaćenog doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, sufinanciranje troškova stručne podrške, posebna sredstva za razvoj novih tehnologija i poslovnih procesa u cilju zapošljavanja i održavanja zaposlenosti osoba s invaliditetom te potporu za održivost samozapošljavanja.  

Nedostaje tek dobra volja poslodavca da osobi s invaliditetom, u ovom slučaju Ivani, pruži tek početni „vjetar u leđa“. A upravo toga najviše nedostaje, kaže.  

–  Ne možete zamisliti broj odbijenica koje sam dobila u ovih godinu dana. Većina njih su na račun mog neiskustva ili tog minimalnog invaliditeta. Kao da se iskusni boje podijeliti znanje s mladima, nikome se ne da učiti mlade, ispada kao da mi mladi nekome želimo ukrasti posao ili slično. Ne, samo želim priliku pokazati što znam, učiti, imati svoj kruh od onog za što sam se školovala i što me zaista zanima.

Ja želim raditi, sposobna sam, imam volju i za učenjem i radom, a mogu samo plakati jer ispada da to nikoga ne zanima – kaže nam ova mlada kozmetičarka koja postavlja hipotetsko pitanje: kako će nove generacije zaraditi mirovinu kad ne mogu doći ni do prilike za prvu plaću?

Ivana bi voljela dobiti priliku za rad u salonu, no na tržištu je trenutno previše kozmetičarki, a premalo mentora, smatra

POBIJEDILA BITKU SA SLOVIMA I BROJKAMA

Njena dijagnoza, disleksija, zbog koje ima stupanj invaliditeta i koje je poslodavcima kojima se obratila čest razlog za odbijanje njene molbe, zapravo joj ne čini problem u poslu kozmetičara. Bitke sa slovima, brojkama, riječima i formulama svladala je još u osnovnoj školi i danas je, kaže, spremna za poslovne izazove, izdavanje računa i administraciju koju obrt ili usluga prati, ako je to poslodavce strah.  

Ispričala nam je kako je izgledala njena borba.   

Za niže razrede osnovne škole kaže da su bili – muka. To razdoblje obilježila su  „hrvanja“ sa zadaćama, lekcijama, slovima i brojkama koja nisu imala neki red i smisao, pa je Ivana uvijek kasnila u odnosu na vršnjake.

-Miješala su mi se slova, pogotovo m i n. Išla sam na logoterapiju, pokušavali smo isprva „na silu“ popraviti problem. Jedan od načina je bio, sad znam da je to bilo potpuno nerealno, da pročitam dvije knjige tjedno!  Što se tiče brojeva, to je nešto poput drugačijeg „sklopa“ u glavi. Običnu jednadžbu ili matematičku radnju nisam mogla izračunati „iz glave“, već sam je morala prvo zapisati na papir i izračunati pismenim putem. Tek u četvrtom razredu moja je učiteljica posumnjala na disleksiju jer sam i dalje u čitanju bila sporija od drugih – sjeća se.  

ilustracija, Canva

Kad je i službeno potvrđeno da je riječ o problemu, tada se moglo pristupiti novim načinima svladavanja gradiva. To joj je puno pomoglo.  

– Sve informacije prvo bih zapisivala pomoću računala, isprintala ih i ljepila u bilježnicu. To je bila priprema za pismene testove koji su mi bili slaba točka. Lakše mi je bilo odgovarati gradivo, nego ga pisati. Zahvalna sam onim profesorima koji su to shvaćali i omogućili mi da tako položim njihove predmete – poručuje naša sugovornica. Unatoč tome što se silno trudila, godinu bi završavala sa slabijim ocjenama.

Do promjene je došlo nakon upisa u srednju Industrijsko-obrtničku školu u Virovitici.  Ivana je tamo postala odlikašicom. Veliku ulogu u tome odigrala je, kaže, profesorica Kristina Golubić Smovjer, koja joj se potpuno prilagodila i zbog koje danas s lakoćom čita i po nekoliko knjiga mjesečno. Ovaj put s „guštom“.

Ako i ima koji nedostatak, Ivana za sebe kaže kako će ga uvijek nadomjestiti snalažljivošću, upornošću i marljivim radom. Voljela bi, kaže, da to čuju i poslodavci.

VOLONTIRA DA STEKNE ISKUSTVO

Dok joj se ne otvore prva poslovna vrata, odlučila je vrijeme iskoristiti da stekne iskustvo u praksi čineći – dobra djela. Putem besplatnih radionica, baš poput one iz početka naše priče.

Ustupljene fotografije

-Zasad mogu samo volontirati. Ne želim raditi izvan Hrvatske, želim ostati doma. Zahvalna sam na radionicama. Meni je to dragocjeno, jer i putem njega učim, ostajem u toku. Svako je lice priča za sebe i izazov za kozmetičara, od njege do dekorativne kozmetike. Svaka osoba koja mi je došla pod ruke i kist i mene je puno toga naučila, ne samo ja nju – kaže Ivana, koja posebno zahvaljuje Sanji Kolar iz Dnevnog boravka Crvenog križa u Virovitici i Gordani Čurik iz LK Paleta iz Suhopolja, zbog divnih iskustava na radionicama i žena koje su je na njima oduševile.

Iako je svjesna da joj to iskustvo neće biti upisano u radnu knjižicu, zna da će biti zabilježeno kao važan „društveni angažman“ , ali i kao trag u ljudima koje je pritom razveselila i naučila kako u svakoj dobi voljeti svoje lice, kožu i izgled. Taj, društveni angažman, kaže, možda će Zavodu ili poslodavcu također dokazati da ne odustaje pa će nečija lijepa riječ ili preporuka uskoro možda rezultirati najvećom željom: poslom u struci. (www.icv.hr, mlo, foto: ustupljene fotografije)