Razgovarajte sa svojom djecom – postao je međunarodni vapaj i apel odraslima nakon beogradske tragedije u kojoj je u samo dva dana, 3. i 4. svibnja, od ruku maloljetnika i mlade osobe život izgubilo 17 osoba, mahom djece u školi i mladih na igralištima, a više od 20 njih je ranjeno. Društvo i njegove vrijednosti, odgovornost sustava i medija, osobito utjecaja društvenih mreža, pitanja sigurnosti u školama i vršnjačkog nasilja – sve se to reflektiralo i na Hrvatsku, naše učionice i škole.

Sva ta aktualna pitanja bila su nam povod za intervju sa Sanjom Milković Šipek, predsjednicom županijskog Društva psihologa i školskom psihologinjom u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić Virovitica. Jer, mjesec svibanj posvećen je jednoj važnoj temi – mentalnom zdravlju, a nas su zanimali naši školarci. Što razmišljaju, kako se osjećaju i što im je važno?

Razgovara li se o tragedijama u školama i kako uopće o njima razgovarati?

Da, razgovara se i mora se razgovarati. Ali, ne tako da im mi govorimo informacije koje su sami mogli vidjeti i pročitati u medijima, već da im postavljamo pitanja, što su čuli o događaju, na koje načine su došli do tih informacija, što ih je posebno zastrašilo, zabrinulo, rastužilo… Želimo čuti kako razmišljaju i kako se osjećaju kada o tome razmišljaju. Njima je sve to što se dogodilo zastrašujuće, zanima ih zašto je to netko učinio, zanima ih postoji li netko u njihovoj školi tko bi to mogao učiniti. Slušamo sva njihova pitanja i trudimo se umiriti ih. Na satovima razrednika smo s učenicima i razrednicima, a po naputku koji smo dobili i iz Ministarstva, dogovorili plan postupanja u slučaju da bilo tko od učenika sazna o bilo kakvom obliku nasilja ili zabrinjavajućim aktivnostima i dogovorima u školi. Taj plan sadrži nekoliko kratkih koraka, da svatko zna što mu je činiti. Bitno nam je da nam se djeca obrate, bilo kojoj odrasloj osobi u školi, učitelju, razredniku, ali i teti kuharici ili spremačici, domaru i ravnatelju.

Kako to ostvariti? Poznato je, naime, a i posljednja istraživanja to pokazuju, da će se dijete, osobito tinejdžerske dobi, prije povjeriti prijatelju ili zadržati problem za sebe nego ga podijeliti s roditeljima ili nekom drugom odraslom osobom.

S djetetom mi odrasli moramo izgraditi odnos povjerenja. Moramo čuti djecu, osluškivati ih i gledati kako bismo znali što ih brine. Djeca najčešće traže pomoć svojih vršnjaka. Oni ih mogu saslušati i razumjeti, ali im ne mogu pomoći. Stoga je važno da ih učimo odgovornosti da prenesu informaciju odrasloj osobi. Odrasla osoba zna kako će reagirati, kako će ih zaštititi i ponuditi im pomoć ukoliko znaju neku informaciju. Djeca mi često sama dođu i priznaju da se boje nešto reći roditeljima. Naš cilj je stoga pripremiti dijete kako to reći roditelju, jer roditelji trebaju znati ako postoji problem. Nije cilj da taj razgovor obavi psiholog, već dijete i njegovi roditelji. Dijete se često boji roditeljske kazne ili osude vršnjaka ako im povjeri svoj problem. Upravo zato treba graditi sustav povjerenja.

Spomenuli ste kazne koje se djeca boje ako roditelju priznaju da imaju ili znaju za problem. Roditelji najčešće, jer znaju „da djeluje“, primjenjuju oduzimanje mobitela ili nekog drugog „ekrana“ kao kaznu. Koliko su te kazne učinkovite?

Ovdje moramo razdvojiti dob djece budući da svaka dob ima svoje razvojne zadatke. Kad govorimo o kaznama „oduzimanja nečega djetetu“, rekla bih da je to primjereno za manju djecu koja ne razumiju posljedice ponašanja i koja će težinu učinjenog povezati jedino s važnošću toga „što im je oduzeto“. Po mojem iskustvu taj princip je primjenjiv do djetetove 10. godine života, oko 3. razreda osnovne škole. No, kasnije ta kazna ne donosi učinak, već gubi smisao i počinje zapravo biti razlogom udaljavanja od roditelja. Nakon te dobi kada dijete pogriješi, moramo ozbiljno razgovarati s njim i stvarati odnos povjerenja, što je puno teže. Moramo otvoreno razgovarati o posljedicama nekog čina, ne samo po dijete, već i njegove vršnjake, školu, obitelj. Razgovor pritom ne bi trebao biti propovijed i moraliziranje, već upravo to – razgovor. Čuti djetetove razloge, razumjeti i ponuditi pomoć.

Puno se govorilo i o znakovima koji bi kod roditelja trebali „upaliti alarme“ da se nešto događa s njihovim djetetom i da to nije uobičajeno. Po vašem iskustvu, koji su najčešći?
Roditelj koji promatra svoje dijete najbolje vidi svaku promjenu; vidi da se povlači, više spava, da je nervoznije, da je ljuto ili negativno komentira svoje vršnjake. Ima toga i u svakodnevnom životu, ali ako odjednom vidimo promjenu, ona nam je znak da se moramo aktivirati. Ako se dijete odjednom počne zatvarati u sobu, a mi ne znamo što se s njim događa, to je „alarm“. Naravno, svi ćemo dopustiti djetetu potrebu za privatnošću, ali ćemo ga povremeno obići, da vidimo što radi, kako provodi svoje vrijeme u svojoj sobi. Možda nešto radi kreativno, a možda pušta depresivnu glazbu. Tu moramo otvoriti oči i kao roditelj početi postavljati pitanja, a potom, ako nismo mirni, pitati i druge roditelje i prijatelje, što se događa. Cilj je pomoći djetetu.

Freepik

Živimo u vremenu najvećih prava i sloboda djeteta, ali i sve nejasnije granice roditeljskog autoriteta. Ako govorimo o onome što roditelje danas jako brine, a riječ je o korištenju mobitela, društvenih mreža i sadržaja na internetu, postavlja se pitanje kako kao roditelj ostati autoritet koji se brine za dijete, a da pritom ne povrijedimo djetetovo pravo na privatnost?

Vjerojatno me pitate isto što i brojni drugi roditelji koji me dođu pitati za savjet: smiju li oni pratiti što dijete piše na mobitelu, s kim se dopisuje, što radi na internetu i društvenim mrežama. I kako, a da se dijete pritom ne osjeti „promatranim“ ili ugroženim pa se počne još više povlačiti. Roditelji imaju odgovornost prema djeci, a to podrazumijeva i autoritet koji danas, nažalost, više ne nalazi svoje mjesto. Nećemo, dakle, biti ludi kontrolori koji vise nad djecom i svime što rade tijekom dana, ali moramo znati s kime se druže, dopisuju i što rade za računalima. Dakle, s pozicije povjerenja, mobitel ima smisla gledati samo zajedno s djetetom, a ne kada je dijete odsutno. Možemo ponuditi da zajedno gledamo, pročitamo što to točno radi na mobitelu ili za računalom, pokazati djetetu da nas to zanima.

Ako primijetimo problem, djetetu treba ukazati na njega – zašto je opasno komunicirati sa strancima, na grube riječi u grupama, na neprikladne fotografije i drugi sadržaj koji može primiti od drugoga ili ih i sam podijeliti. Trebamo izgraditi takav odnos s djetetom da ćemo biti sigurni kako će i bez nas i naše kontrole, dok je sam u sobi, znati prepoznati kada je neki poziv, poziv na igru s prijateljima putem interneta, a kada je u pitanju nešto drugo. Dijete će tu razliku, kada želimo biti „samo kontrolori“ ili kada pristupamo kao znatiželjni, zabrinuti roditelj željan pomoći, znati prepoznati. I tu priliku moramo iskoristiti za izgradnju kvalitetnog odnosa.

Pixabay

Koju ulogu ima ocjena u životu djeteta? Ta petica koju mora imati, iako uz redovnu školu dijete ponekad ima pravi radni dan od 12 ispunjenih sati – glazbena škola, jezici, sport, natjecanja?

Realno, ocjena je samo broj, ali broj kojemu smo pridodali veliko značenje. Ona je danas jako važna. Ona je okidač za sve. Ako je dobra, svi se vesele. Ako je loša, tražimo krivca. Kada djeca dobiju lošu ocjenu, a nekad je i trebaju dobiti jer će to i za njih biti dobro (ne moraju uvijek sve biti dobre ocjene), tada treba tražiti rješenje kako da tu ocjenu ispravi. Jer, treba znati – lošu ocjenu se uvijek može ispraviti, za razliku od drugih stvari. Kod nas je posljednjih godina najslabija zaključna ocjena dobar (3). To je solidna ocjena. Budući da dolazimo iz škole, uspjeh djeteta na nastavi ne može biti jedino mjerilo njegove kvalitete i osobnosti. Škola je odgojno-obrazovna ustanova, podsjećam da mi odgajamo malu djecu, od 6. do 14. godine života koje je ključno razdoblje njihovog cjelokupnog razvoja i ocjena ne smije biti nešto što ćemo kod djeteta „ganjati“ kao najvažnije u tom dijelu života.

Ima toliko područja na kojima se može i mora ostvariti. U tom razdoblju života dijete ima nekoliko razvojnih zadataka. Osim kognitivnog razvoja, čiji pokazatelj je često djetetov uspjeh u školi, važan je i socijalni razvoj i razvoj ličnosti djeteta, a također biološki i tjelesni razvoj. Sva područja se trebaju uravnoteženo razvijati, a nikako zanemarivati pojedino područje nauštrb drugoga. Ako je samom djetetu dobra ocjena važna, onda tu roditelj mora znati granicu i pomoći djetetu da mu to nastojanje da bude odlikaš ne bude izvorom tereta i stresa, već ga naučiti kako se nositi s tim izazovima. Tako će pomoći i u izgradnji djeteta kao osobe.

Unsplash

Više puta ste u javnom prostoru spomenuli kako bi roditelji jednako trebali brinuti i za medalju oko djetetova vrata, kao i za igru skrivača s prijateljima na ulici. Što ste s time mislili?

Priznajmo, nije lako biti ni roditelj. Roditelji su danas sami, sami istražuju kako riješiti problem, sami su rastrgani između obaveza na poslu, obitelji, kućanstva. Dan je prekratak, a obaveza je previše. Nekada je zajednica bila na pomoć mladim roditeljima, njihova šira obitelj, kumovi, neke bliske osobe. U želji da djetetu osiguraju da imaju što kvalitetnije slobodno vrijeme, roditelji ih upisuju na glazbu, sport, umjetnost, što djetetu oduzme cijeli dan na neke konkretne, usmjerene aktivnosti. Neki roditelji to čine i iz vlastitih pretjeranih ambicija; žele djetetu priuštiti ono što njima roditelji nisu mogli ili u dobroj namjeri žele iskoristiti sve dječje potencijale.

No, dragi roditelji, vjerujte, trka za loptom, penjanje po drveću, igranje skrivača na ulici s prijateljima…, za dijete i njegov zdrav razvoj, pogotovo mentalno zdravlje, to je jednako važno kao biti dobar u školi. Dijete će od te igre na ulici naučiti ponekad i više nego lekcijom iz knjige – naučit će važnost poštivanja pravila grupe, toleranciji, naučit će se povjerenju, njegovat će empatiju i prijateljstvo, a to su vještine važne za cijeli njegov život. U slobodnoj igri s vršnjacima dijete se snažno emocionalno razvija i to je važna „škola za život“ koju također mora imati i koju mu ne smije uskratiti nikakva trka za ocjenama, prvim mjestima i zlatnim medaljama.

(www.icv.hr, mlo)