Ustajala bi u pet ujutro, pojela brzi zajutrak i s drugom djecom iz svog sela, Kapele Dvora, krenula od kuće preko polja i vinograda do željezničke stanice u Lukaču. Tamo bi izula blatnjave čizme i spremila ih u drvenu škrinju, pa obula čistu obuću. Sjela bi potom na vlak za Viroviticu kako bi stigla na nastavu u Ekonomsku školu.
Na nastavi bi uživala u novim informacijama, lekcijama, znanju, novim prijateljstvima i pričama. Poslije škole s bratom i sestrom pomagala bi roditeljima – na biciklu prevozila hranu i vodu za radnike na poljima, okretala sijeno, brinula za životinje koje su uzgajali…
Opisuje tako svoje školske dane Ana Peršić (79), koja je prošlog vikenda sa svojim kolegama proslavila 60. obljetnicu mature.
Ova prva generacija Ekonomske škole u Virovitici (1959. – 1963.) okuplja se, među rijetkima, svake pete godine. Bilo je tako i prošle subote kada su u jednom virovitičkom restoranu pretresali sjećanja na školske dane, ispite, dogodovštine s hodnika, puteve do škole i život koji je uslijedio nakon mature.
Ovogodišnji susret na koji se odazvalo 16 maturanata organizirale su uz Anu Peršić i Silva Šerbedžija, Jelka Vukelić i Kata Prpić. Inače, u toj generaciji maturiralo je njih pedesetak u dva razreda, doznajemo.
– Mi smo jedna sretna generacija koja je ostala jako povezana i nakon škole. Isti smo si i danas, kao i nekada kada smo bili samo siromašna, ali sretna djeca koja nisu radila razlike među sobom, već smo uživali u životu i onome što imamo. Jako mi je drago što mogu reći kako nas danas ima posvuda – osim u Hrvatskoj prijatelji žive i u Njemačkoj, Švedskoj, Srbiji.
OSTALI POVEZANI
Ostali smo u kontaktu, osobito oni koji su odmah nakon mature otišli raditi u Zagreb. Zajedno smo i danas, kada se netko preseli, kada mu se nešto lijepo dogodi u životu. Nažalost zajedno smo i kada se s prijateljima i kolegama polako i opraštamo na grobljima. Tako je bilo i s našim razrednikom Brankom Magdićem koji nas je lani napustio, a do tada je bio s nama na svakoj obljetnici mature – ispričala nam je vitalna Ana Peršić.
S puno radosti i entuzijazma priča o prijateljima s kojima je dijelila školske klupe i hodnike, a gotovo sve i danas zna poimence. One iz svog razreda, ali i one iz drugog razreda iz generacije, gdje su danas i što rade. Prisjetila se kako je ta prva generacija ekonomista na upise išla u Slatinu te da je interes za to zanimanje bio velik pa su se te 1959. godine upisala čak tri razreda.
Isprva su nastavu imali u prostorima virovitičke Gimnazije, a kasnije, kada su ostala dva razreda, škola se preselila u prostore današnjih srednjih škola uz virovitički Tvin.
– Imali smo izvrsne profesore koji su nas puno toga naučili, tako da je naša generacija, kada smo završili školu, mogla stajati uz bok najboljim zagrebačkim školama. Matematiku i knjigovodstvo smo doslovno „tesali“ svaki dan, a to nam je svima kasnije itekako koristilo. Ponosni smo što je svatko od nas uspio, što smo unatoč siromaštvu i nekim slabim prilikama izgradili dobre živote, ostvarili se kao ljudi u svom poslu i kroz svoje obitelji. Ponosni smo i na to što smo, unatoč toliko godina koje su prošle, još uvijek jedna složna zajednica ‘školaraca’ koja se, dok god može, okuplja bolestima, godinama i gubicima unatoč – poručuje Ana.
Kazala nam je kako je njoj to „izbrušeno“ knjigovodstvo u srednjoj školi bilo dobar temelj za nastavak obrazovanja na Visokoj školi za vanjsku trgovinu, a potom i za rad u Končaru, kasnije i za rad u svojoj privatnoj tvrtki za knjigovodstvene usluge u kojoj je dočekala mirovinu nakon 42 godine radnog staža. Slične priče imaju i drugi maturanti, koji se sa sjetom i ljubavlju sjećaju školskih dana.
– Na ovoj obljetnici nedostaje nas 12, ali sve one koji nisu mogli biti s nama nosimo u srcu. Iako smo svjesni da nam je ovo vjerojatno posljednji zajednički susret, ostat ćemo u kontaktu jer nas vežu predivne uspomene i prijateljstvo baš iz školskih dana – poručuje A. Peršić.
(www.icv.hr, mlo, foto: B. Turkalj)
