Koliko god se režiseri i scenaristi trudili napraviti najbolji film ili priču, one životne nitko ne može nadmašiti. To su priče s pravim emocijama i scenarijem kakav sam život može napisati. Ako se okrenemo oko sebe, sve je to oko nas samo trebamo dobro poslušati. Upravo takva priča dogodila se u Zdencima u obitelji Felendeš, zapravo životu, ljubavi i braku Marice i Ivana. Naime, ovaj bračni par proslavio je 50. godišnjicu braka, zlatni pir u krugu svojih najmilijih, djece i unučadi. Njihova prča počela je još davne 1970. godine.

– Naša ljubavna priča krenula je u Zdencima ispred kina, tamo se prvi puta sreli, jer znate nekada su svugdje kina bila jedini način izlaska pa tako i u našem mjestu. Tako smo sreli, ja sam se malo zagledao u nju, no u početku ona nije bila zainteresirana, ali ja sam bio uporan i rodila se ona prva mladenačka ljubav. Nismo mi odmah mislili da će iz toga nešto biti, ali malo po malo, godinu po godinu sve smo se više zbližavali, postali i dobri prijatelji i tako se dogodila i velika ljubav – započeo je Ivan, a nadovezala se i Marica.

– Ivan je bio dosta stariji od mene i tada pred tim kinom kada smo se sreli, vidjela sam da postoje simpatije, ali bilo me, da tako kažem, strah jer bila sam jako mlada. Ipak, kako smo se upoznavali, pričali i provodili vrijeme zajedno vidjela sam da je dobar i tako je sve krenulo dalje – priča Marica. Za veliki korak, vjenčanje, odlučili su 1972. godine.

– Te 1972. došao sam iz vojske i pronašao posao na poljoprivrednom dobru u Zdencima kao mehaničar i odlučili smo se vjenčati iako smo oboje bili dosta mladi. Valjda je sudbina tako htjela da se tada uzmemo i započnemo živjeti zajednički život – nastavio je Ivan koji, kao čovjek koji je napisao knjigu o svatovima i voli ih proučavati, uvijek voli ispričati priču o svojim svatovima koji su doista bili specifični.

– U svakim svatovima se dogodi nešto nepredviđeno. Sve je krenulo uobičajeno, djeveri, kumovi, svirači, išlo se pješice u donji kraj Zdenaca po moju Maricu. Kada smo ušli u kuću, krenulo je veselje pa ručak i onda jedan događaj koji me baš nije razveselio. Naime, moj otac je bio jako razočaran što mog brata nisu pustili iz vojske u svatove, i od te ljutnje pomiješane se veseljem, u tom žaru je došlo do razbijanja svega, čaša, tanjura sa stolova i to uglavnom moja rodbina, sve su razbili. Najgore je bilo što su ljudi posuđivali po selu posuđe i sada se sve to razbilo i Maričini su bili u problemu pa je moj otac rekao da će sve to platiti, ali nije to to jer to su ljudske uspomene. Nekako smo mi to sve smirili i krenulo se na vjenčanje u matični ured, a potom se otišlo u dom u zdenačku Pustaru. I onda kada smo ušli u dom, krenulo je za milo za drago, njena rodbina je počela vraćati i sve tamo razbijati, ali srećom brzo se sve smirilo – priča Ivan, a Marica je dodala još jednu zanimljivost vezanu uz svatove.

– Nikada neću zaboraviti taj detalj, dakle odmah drugi dan svatova kada trebaš skupljati dojmove, spremati, moj muž se obukao i otišao na utakmicu igrati za Slogu. Nema tu medenog mjeseca i ništa drugo, on je išao igrati nogomet – smije se Marica.

Kako kažu, u životu im nije bilo lako, život ih nije mazio.

– Kako smo bili jako mladi, život smo učili u hodu. U početku smo živjeli u kući mojih roditelja, imali smo jednu malu sobu i već druge godine dobili smo kćer Davorku i postalo nam je tijesno. Nije bilo druge, morali smo zasukati rukave. Radio sam no plaća nije bila velika, ali uspjeli smo dignuti kredit i sami smo počeli graditi kuću u Zdencima. U međuvremenu je i supruga pronašla posao, radila je u protugradnoj obrani čime smo nadopunjavali kućni budžet. Za jedno dvije-tri godine smo kuću napravili i smjestili se, dobili smo svoju slobodu i bilo je puno lakše. 1977. smo dobili i sina. Kako sam ja težio uvijek ići nekako naprijed i tako sam se krenuo doškolovati i 1984. upisao poljoprivredni fakultet u Osijeku, odsjek mehanizacije i za tri godine sam to završio i potom tražio bolji posao i postao mehanizator u Krivaji. Onda nas je zadesio veliki požar, izgorjele su nam šupe, naš mali fićo kojeg smo imali, ostali smo gotovo bez svega i tih dana nismo imali za kruh. Roditelji moji i njeni su nam pomagali, ali opet smo morali krenuti od nule i tada mi je došlo da napustim i Zdence i ovaj kraj, nudili su mi posao u Novom Mestu u Sloveniji, ali srce je prevagnulo i moram priznati pomoć firme koja mi je dala kredite i nekako smo se izvukli – priča Ivan te naglašava da je sve probleme pobijedila baš ljubav i njihovo zajedništvo.

– Neki misle da je brak med i mlijeko, mnogi danas ulete u brak onako nabrzaka i to ne može ispasti dobro, a ja uvijek kaže da ne postoje idealni brakovi takvi se brzo raspadaju. Brak je spoj svega i ljubavi i svađe, i problema, ali međusobno razumijevanje, poštivanje i zajedničko donošenje odluka može pobijediti sve – kaže Ivan Felendeš koji je odlučio i svojih 50 godina braka ukoričiti.

– Uvijek volim sve zabilježiti i ostaviti nekakav trag, posebno otkako sam otišao u mirovinu. Tako sam odlučio da ću naših 50 godina braka staviti u jednu knjigu i time joj čestitati što je izdržala sa mnom sve ove godine. Knjiga će nositi naziv ”50 godina provedenih zajedno” i to će biti naša obiteljska knjiga koja će sadržavati našu kompletnu priču i biti jedan vodič i putokaz mojoj i njihovoj djeci kako se u životu treba poštivati, ako treba i posvađati, ali uvijek treba ići zajedno naprijed, samo zajedno jer to je najveća snaga – zaključio je Ivan Felendeš.

(www.icv.hr, vg; foto: V. Grgurić, arhiva)