Naselje Štitar u Vukovarsko-srijemskoj županiji, sa svojih oko 2000 stanovnika spada među najmanja tamošnja naselja. Do 2006. godine to naselje bilo je u sastavu grada Županje i spada u najmlađu jedinicu lokalne samouprave u RH. Na svojoj poziciji, neposredno uz rijeku Savu, idealno je za poljoprivredu što najbolje znaju vrijedni žitelji tog mjesta.
No, za one upućenije, radi se o naselju iz kojeg dolazi najpoznatiji tamburaški sastav, nekad „Zlatni dukati“, a sada „Najbolji hrvatski tamburaši“. Priča o njima započela je osamdesetih godina kada su Stanko Šarić i Mato Lukačević studirali u Zagrebu te usput navratili na audiciju kod poznatog tamošnjeg tamburaša Andrije Čabaja. Tamo su upoznali zagrebačke tamburaše Zorana Buckovića i Maria Pleše i počeli održavati probe u prostorijama nekog tamošnjeg folklornog društva.
Možda slučajnost, a možda i ne, za njih je čuo i mag tamburaške glazbe Zdravko Šljivac, a poslije i Josip Ivanković koji su shvatili da bi taj, tada bezimeni sastav, mogao realizirati njihova htijenja. I jedne od tih zajedničkih večeri nastali su „Zlatni dukati“ koje su u prvoj postavi činili Stanko Šarić, Mato Lukačević, Zoran Bucković i Mario Pleše. Kasnije im se pridružio basist banda „Ex Panonia“ Željko Miloš Jinx i Zdravko Šljivac.
Kasnije su kroz „Dukate“ prošli mnogi drugi glazbenici, a od 1. srpnja 1987. ekipa u sastavu Stanko Šarić, Mato Lukačević, Mato Miličić-Pišta, Mirko Gašparović, Stjepan Bogutovac i Hrvoje Majić radi na profesionalnom principu. Godine 1997. grupa mijenja ime u „Najbolji hrvatski tamburaši“
Foto: Najbolji hrvatski tamburašiMožda su ovo najrjeđe spominjane stvari iz njihove povijesti, s razlogom, jer njihova prava ekspanzije počinje upravo sa spomenutom 1987. godinom od kada je ta grupa postala najbolja tamburaška grupa u Hrvata s bezbrojnim koncertima i drugim nastupima u Hrvatskoj po cijelom svijetu, sa bogatom pjesmaricom hitova koje i „vrapci na grani pjevaju“. Milijunskim prodajama ploča, kazeta i CD-a. Od albuma „Nek zvone tambure“ iz 1988. do „Odlazim“, „Najbolji hrvatski tamburaši“ neprikosnovena su grupa i svojevrsni glazbeni fenomen.
Na žalost tužne 1999. godine prestalo je kucati srce njihovog člana, umjetničkog vođe i tamburaškog virtuoza Hrvoja Majića. Već se mislilo da će grupa prestati postojati, no ipak u uspomenu na njega, ljubavi prema glazbi i na zadovoljstvo svih ljubitelja tamburaškog zvuka, grupa je nastavila raditi, na mjesto Hrvoja Majića dolazi talentirani glazbenik Denis Špegelj iz Virovitice, a prvi album na kojem je svirao nosi naziv „Sedam dana“.
Upravo ovdje počinje i poveznica Štitara i Virovitice, traje dan danas, a sudeći po onome što kaže Denis Špegelj s kojim smo nedavno razgovarali, trajati će i dalje.
– Nema razloga da ne traje, a iako je većina članova nešto starija generacija, još uvijek imaju snage. Tim više, od 2006 godine s nama svira i čelist te odličan vokal Krunoslav Golubičić, tako da možemo reći da je s nama dvojicom sastav pomlađen – kroz smijeh je rekao Denis koji s pravom nosi titulu najboljeg hrvatskog primaša, ali također i odličnog skladatelja, aranžera, tekstopisca i producenta koji je svojim dolaskom ne samo instrumentalno zamijenio pokojnog Hrvoja, nego i pisanjem skladbi, aranžmanima, produciranjem albuma i sveg ostalog što je potrebno da sastav i dalje drži titulu najuspješnijeg i najboljeg tamburaškog sastava u nas.
ICV– To je bilo čisto spontano, na početku nešto skromnije, ali što sam duže svirao s „Najboljim hrvatskim tamburašima“ sve više sam se „uplitao“ u glazbeni izričaj grupe. Ne bih htio zvučati pretenciozno, ali primaši su najčešće u sastavu svojevrsni vođe, kao i prva violina u orkestru. No u našem slučaju je ipak suradnja svih nas najvažnija, a s obzirom da se radi o dugogodišnjem poznanstvu, svatko zna što onaj drugi radi. Ipak u tom sam sastavu već 23 godine – rekao nam je Denis koji je pohađao OŠ Jana Vlašimskog u Virovitici, smjer gitara kod profesora Davora Muheka. Kasnije je nastavio sa srednjoškolskim obrazovanjem, a potom i završio Glazbenu akademiju, smjer tambura.
– „Dukate“ sam prvi put čuo na auto radiju mog oca na parkingu Opće bolnice Virovitica. „Što je to?“ pomislio sam. Bio sam još klinac, nisam baš slušao tamburašku glazbu, no ovo mi se učinilo zanimljivim. Mojim kasnijim opredjeljenjem, boravkom u Zagrebu i raznim stjecajima okolnosti, došlo je do poznanstva, a Hrvoja sam prvi put zamijenio 1997. godine kada je bio ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je imao. Bio je veliki, najveći među nama, no što je tu je. Valja ići dalje, pa sam tako 1999. godine postao član ovog sastava – ispričao nam je Denis te istaknuo jednu zanimljivu anegdotu iz njegovog djetinjstva.
– Bilo je to početkom osamdesetih kod djeda u Pitomači koji je svirao tamburu koju sam isprve gledao, a kasnije pomislio da bi u njoj bilo odlično prevoziti pijesak sa pješčanika na kojem sam se igrao. Dakako to je primijećeno i rečeno mi da tambura služi za sviranje, a ne za prijevoz pijeska. Tada sam to zapamtio, a danas mi je to „kruh“. Kao glazbenik sam u potpunosti predan „NHT“ i kao instrumentalist te kao skladatelj, tekstopisac, aranžer i producent. Vjerujem da sam na taj način dao svoj obol uspješnosti ovog tamburaškog sastava u njegovih 35 godina djelovanja čime se jako ponosim – rekao nam je Denis napomenuvši da je prvi slavljenički koncert održan u rodnom selu većine članova Štitaru, 9. srpnja ove godine.
ICV– Bio je to nezaboravan događaj. Na koncertu je bilo ljudi skoro toliko koliko naselje broji žitelja. Najveći događaj održati će se 17. i 20. studenog ove godine u Dvorani Lisinski u Zagrebu, a za oba slavljenička koncerta pod nazivom „Divne godine“ ulaznice su već rasprodane. Držim da je to još jedan dokaz više koji ide u prilog tome što sam govorio. Ljudi nas vole i cijene, neovisno o generacijama. Iako neki glazbenici možda misle drugačije „NHT“ još uvijek imaju najviše koncerata i drugih nastupa, glazbenih uradaka i stopostotnih hitova od svih tamburaških sastava u Hrvatskoj. Naravno, ništa nije došlo slučajno. Svi smo profesionalci, a radno nam je mjesto pozornica, glazbeni studiji i prostorija u kojoj redovno održavamo probe. Bez toga ništa. Od kad sam primio tamburu u ruke svaki dan vježbam najmanje 4 sata dnevno, a tako i svi od nas. To je upravo i jedan od najvažnijih razloga zašto ovaj sastav traje već 35 godina i zasigurno spada u najdugovječnije, ali i najbolje glazbene sastave domaće estrade uopće – otkrio nam je važne činjenice o „Najboljim hrvatskim tamburašima“, njihov član, a naš Virovitičanin Denis Špegelj.
(www.icv.hr, bs; foto: V. Grgurić, Najbolji hrvatski tamburaši, M. Rođak)
