Virovitica, iako manji grad, oduvijek je bila jedan od sportski respektabilnih gradova. Najveći zamah raznih sportova i brojnih sportaša doživjela je nakon 2. svjetskog rata, a jedan od sportova u kojemu je Virovitica dala svoj značajni obol je i kuglanje.

Kuglači u sklopu FD “Borac” odmah su nakon završetka rata zatekli nekoliko zemljanih kuglana i jednu s parketnom podlogom na kojoj se nisu mogle igrati službene utakmice. Iako bez pravih mjesta za rad, kuglači koncem 1948. godine osnivaju svoj klub “Sloboda”, koji dobiva potvrđena pravila 15. ožujka 1949. godine. Početkom 1954. godine u Virovitici postoje 4 kuglačka kluba – “Sloboda”, “Obrtnik” (kasnije “Zanatlija”), “Naprijed” i “Hrast” (kasnije “Tvin”). Samo godinu dana poslije bilo je sedam klubova, a najjače razdoblje virovitičkog kuglanja bilo je 1984. godine kada ih je u gradu bilo čak devet.

Prva kuglana s asfaltnom podlogom nastala je 1952. godine i odmah nakon nje izrađena je i druga. Dvostazna kuglana s parketom u Gradskom dvorcu otvorena je 1974. godine, a četverostazna kuglana na Tvinu otvorena je dvije godine poslije.

Nažalost, postoji malo ljudi koji mogu posvjedočiti o samim počecima kuglanja, ali zato postoje njihova djeca koja se dobro sjećaju svojih roditelja i njihovih priča, a shodno tome nastavila su se baviti tim lijepim sportom. Jedan od njih je i virovitičan Marijan Salajić kojeg od milja zovu Sale. Za sebe, što se tiče kuglanja, kaže da je nastavio tamo gdje je stao njegov otac koji je bio poznati kuglač i jedan od začetnika kuglanja u Virovitici.

– Kuglanje me zanimalo već kao osnovnoškolca, ali nisam kuglao. Više sam volio biti navijač. Više me zanimao nogomet kojeg sam nekad i igrao – otkrio nam je Marijan kojeg smo zamolili da krene priču od početka, tim više što je prije nekoliko dana zaslužio da puhne u 71 svjećicu na torti, pa je red i da nam otkrije nešto o sebi.

kuglanje

– Osnovnu školu “Nada Dimić” kao i srednju školu, tadašnju Školu učenika u privredi, završio sam u Virovitici, a nakon toga se i zaposlio u poduzeću “Monter” koje se nalazilo u dvorištu iza nekadašnje “Željezarije”, a kasnije Poštanske banke. Odabir tog radnog mjesta je bio logičan jer preteča “Montera” bila je limarska radnja koju su osnovali moj otac i izvjesna gospoda Županić i Anđel. Kasnije je radnja prerasla u tvrtku koja se bavila limarijom, ali i vodovodom, bravarijom i svime ostalim, te je tako bila neprikosnovena kada je riječ o obavljanju raznih poslova. Poslije je “Monter” promijenio lokaciju i postao “Munja”, čega se vjerujem mnogi naši sugrađani i sjećaju. Otac je taman tada otišao u mirovinu, a ja sam prešao u virovitičku Šećeranu gdje ustvari i počinje moje aktivno bavljenje kuglanjem – prisjetio se Marijan, a i mi nešto stariji se dobro sjećamo 80-ih i kasnijih godina kada je Sale zajedno sa svojim istomišljenicima “žario i palio” kuglačkim stazama.

– Virovitica je oduvijek imala dobre kuglače, a neki smatraju da sam i ja jedan od njih. U svakom slučaju sam kompetentan da o tome pričam jer imam popriličan kuglački staž, a bio sam i trener i voditelj tadašnje “Šećerane – Viro”. No krenimo redom. Te 1985. godine KK “Šećerana” je sudjelovala na različitim turnirima unutar Županijske kuglačke lige, a s obzirom da sam radio s ljudima koji su voljeli i znali kuglati, i pošto potičem iz kuglačke obitelji, nagovorili su me da i ja uzmem kuglu u ruku. Tu je i otpočelo prijateljstvo s Josom Josićem, Robertom Lančićem, Stipanom Gojevićem Zrnićem, Robertom Keretom, Brunom Kušanićem, Brankom Precepom i drugima. Bila su to lijepa vremena, puno klubova i puno kuglača. Turniri i utakmice u Gradskom dvorcu i Tvinu bili su nadaleko poznati i posjećeni, a na njima su sklopljena mnoga neraskidiva prijateljstva koja traju i dan danas. Živjelo se za kuglanje, a imali smo i gdje kuglati. Sada tog nažalost više nema. Kuglana u Dvorcu više ne postoji, a kuglana Tvin je u vlasništvu privatne tvrtke – s uzdahom je rekao Marijan kojeg je kao i mnoge druge rat obukao u hrvatsku uniformu i odredio mu daljnji način života.

kuglanje1

– Bio sam pripadnik 50. samostalnog bataljuna, kasnije 127. brigade, a znamo da se u to vrijeme nije razmišljalo o mnogim lijepim stvarima, pa tako i o kuglanju. No nakon završetka rata sve je započelo s optimizmom. Kuglači Šećerane “ponovo jašu” i još k tome postaju i najbolji. Do 1999. godine klub vodi Stipan Gojević Zrnić, a potom palicu voditelja i trenera kluba preuzimam ja i ponosno je nosim do 2014. godine, s tim da je do 2001. godine Šećerana igrala u Županijskoj ligi, a poslije prešla i u 3., pa potom i u 2. Hrvatsku kuglačku ligu. Bilo je to lijepo vrijeme i brojni dobri kuglači, a s nekima kuglam i sada unutar trećeligaša KK HVIDR-a u kojeg sam ušao 2014. godine. Ima nas i starijih i mlađih, a ja zajedno s dugogodišnjim predsjednikom tog kluba Milom Bićanićem pripadam onoj najstarijoj generaciji igrača, no još se uvijek ne damo i al pari smo s onim mlađima, no ipak nedovoljno mladima, a to je i, uz neimanje dovoljno prostora za kuglanje, i jedan od najvećih problema s kojima smo se susreli mi kuglači. Sve je to u biti povezano jedno s drugim. Nisu više vremena da bi nekoga mogao okupiti na livadi, nego treba postojati i adekvatan prostor – priča Marijan.

kuglanje3

– Nekad je u Virovitici radilo pet kuglana, osim ovih na Tvinu i u Gradskom dvorcu, kuglana je bila i u nekadašnjem Domu JNA, Starom hotelu, pa čak i u prostoru nekadašnjeg hotela Slavonija, a sada postoji samo jedna koja se dosta plaća. Ne možemo promovirati ovaj sport i prenositi ga na mlade naraštaje ako nemamo to gdje učiniti, pa se s razlogom bojimo da ovaj sport, koji je jedan od znamena ovog grada i ovih ljudi, uskoro u potpunosti ode u zaborav. O tome bi prvenstveno trebali uz nas kuglače razmišljati i oni koji su nam u tome mogu pomoći, a sve s zajedničkim ciljem – napomenuo je Sale koji je, kako sam kaže za sebe, uporan “ko bik” i ne odustaje tako lako.

– Ima nas još takvih i ne odustajemo. Također i vjerujemo, jer ne kaže se uzalud da nada umire posljednja. Do tada ćemo i dalje kuglati i nastaviti u našim ligama, te nastojati da Virovitica i dalje živi kao jedan od kuglačkih gradova u Lijepoj našoj – s optimizmom je na kraju zaključio naš razgovor umirovljenik i kuglač, Marijan Salajić – Sale. 

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele, privatni arhiv)