Prema podacima MUP-a tijekom 2021. zabilježeno je čak 10 posto više počinitelja vršnjačkog nasilja među maloljetnicima nego 2020., a novi slučaj vršnjačkog naselja u Dugom Selu ponovo otvara temu prevencije i zaštite djece i mladih od nasilja. Sustavnih istraživanja nema, ali prema nekima od postojećih gotovo svako treće dijete između 10 i 14 godina izloženo je nekoj vrsti verbalnog ili fizičkog nasilja u školi, a mnogi i izvan nje. Posebno zabrinjava što se samo 22 posto djece koja su bila žrtvom vršnjačkog nasilja obratilo odraslima za pomoć.

Kako prevenirati nasilje i kako zaštititi mlade u školi, ali i izvan nje govorilo se u emisiji Hrvatskog radija U mreži Prvog.

Gostovali su Ivana Delač, predsjednica stručnog razreda za školsku psihologiju u Hrvatskoj psihološkoj komori, Momir Karin, ravnatelj uprave za potporu i unaprjeđenje sustava odgoja i obrazovanja u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te Sena Puhovski, klinička psihologinja i predsjednica Zagrebačkog psihološkog društva.

Komentirali su slučaj u Dugom selu.

Ključ problema – u općeoj klimi u školi

Delač je rekla da je statistika koja pokazuje da se samo 22 posto nasilja prijavi odraslima – jako poražavajuća. 

– Svi mi nastavnici i stručni suradnici trebamo biti na raspolaganju učenicima i trebamo ih poticati maksimalno da se jave ako imaju ikakvih problema, a posebno ako imaju problema s vršnjačkim nasiljem. Čini mi se da bi ključ problema ležao u jednoj općoj klimi u školi. Da bi škola svim svojim djelatnostima i aktivnostima i programima trebala njegovati jednu kulturu u kojoj se učenici mogu obratiti za pomoć. Čini mi se i da je to više slučaj u srednjim školama, gdje je i uloga stručnih suradnika ponešto drugačija. Učenike često šalju na razgovore kad i sami naprave neko neprihvatljivo ponašanje pa to više doživljavaju kao kaznu, spram srednje škole gdje se možda sami javljaju za pomoć. No prvi korak u svakoj školi bi trebao biti da vrlo jasno svojim učenicima da do znanja da mogu i trebaju prijaviti odraslim osobama u školi bilo kakav oblik vršnjačkog nasilja i da za to neće snositi nikakve negativne posljedice. Jer se djeca boje odmazde nasilnika ako prijave nasilje u školi i nemaju povjerenja u sustav, u školu, da se izbori s tim nasilnikom – kazala je Delač.

– Uvijek kad se dogodi nekakav incidentt, a posebno vršnjačko nasilje, mi smo skloni samo tražiti krivca. Uvijek tražimo krivca, što je netko propustio napraviti – rekao je Karin.

– Sustavno istraživanje bi trebalo biti na razini, ne samo školskog sustava, nego cijelog društva. Mi smo uspostavili mrežu i način prijavljivanja nasilja u školama tako da vodimo evidenciju broja i vrste nasilja po školama. Jasno to u ministarstvu komuniciramo i jasno komuniciramo sa školama. Nije dobro kad se svi bavimo krivcem, a najmanje djetetom žrtvom. Roditelj koji šalje dijete u školu mora znati da je ono na sigurnom mjestu i da će mu biti adekvatno pružena pomoć. Mora postojati međuresorna suradnja s roditeljima, školom, otvorenija suradnja da ohrabrimo djecu koja su žrtve nasilja da to i prijave. Jer oni su u tim godinama, da ako si žrtva nasilja postoji i stigma da si loš pa da ti se to dogodilo. To je odgovornost svih nas, učitelja, roditelja, svog društva – zaključio je.

– Djeca ne prijavljuju zato “što se ništa ne dogodi”. “Ili bude još gore”. I to je činjenica. To se nama može sviđati i ne sviđati, ali je tome tako u velikom broju slučajeva. Roditelji idu u mediju jer su bespomoćni i očajni. Oni pokušavajuu na druge načine, ali se ništa ne dogodi. I onda je zadnja linija obrane – otići u medije – istaknula je Puhovski. 

Nedostaje stručnih suradnika

– Godine 2020. naši kolege radili su istraživanje na 880 hrvatskih škola da vidimo koliko psihologa je zaposleno u školama. Samo u 43 posto škola rade psiholozi, u ostalima ih nema. A trećina škola u tom istraživanju ne zadovoljava onoliko stručnih suradnika koliko je propisano pedagoškim standardom – dodala je.

– Ne, mi ne tražimo krivce, ali pozivamo na odgovorne, a to su ljudi koji sjede u Ministarstvu. Oni propisuju javne politike. Oni se bave time koliko stručnih suradnika ima i imaju li oni uvjet za to da djeca, kad im se događaju ovakve užasne stvari, zaista imaju nekoga kome će se obratiti – naglasila je.

Citirala je ministra obrazovanja znanosti iz kolovoza 2021. kad je bila velika konferencija za novinare u kojoj se govorilo o tome kako je pandemija utjecala na mentalno zdravlje djece i mladih.

– Tad je ministar izjavio da “će se stanja koja su prouzročena pandemijom rješavati u školama, a onda je rečenicu kasnije rekao da ne možemo očekivati da svaka škola zaposli psihologa, da “djecu ne možemo liječiti u školama jer to ne bi bilo u redu” – istaknula je.

– Mi, u našoj zemlji nemamo sustav koji daje podršku djeci i roditeljima da ovakve situacije rješavamo konstruktivno i stručno. I onda imamo situacijuu u kojoj se djeca ne obraćaju nikome, eventualno roditeljima, jer odrasli svojim ponašanjem vrlo jasno daju do znanja da to nisu teme koje su nama važne – kazala je.

Karin: Ne bježimo od svoje odgovornosti

– Uvijek je krivo ministarstvo. Ne bježimo mi od svoje odgovornosti. Nismo ni mi zadovoljni s brojem stručnih suradnika i rasporedom po školama. Na razini cijelog sustava njihov broj je zadovoljavajući, ali nije dobro raspoređen. Sigurno da bi zapošljavanje struke i preveniralo i doprinijelo smanjenju vršnjačkog nasilja jer s djecom treba raditi. Prepoznali smo tu situaciju i moramo osmisliti sustav tako da svakom djetetu u RH na razini cijelog sustava, na otoku Visu, Lastovu i u Zagrebu, mora biti dostupna stručna služba i stručnjaci koji će pružiti pomoć – naglasio je Karin.

(hrt.hr)