Ribolov je uglavnom većini ljudi hobi, a manjem dijelu profesija. Ono što ih povezuje je zasigurno ljubav prema ovom lijepom sportu, ali i misao…“ e da mogu spojiti hobi s radnim mjestom“. Doduše, nigdje na biroima za zapošljavanje nećete naći da se traži „profesionalni ribolovac“, nego samo ribar ili neko slično zanimanje. No ako vaše znanje, zanimanje i ljubav prema ribolovu primijete poznate ribolovne tvrtke, onda ste „na konju“.
I tu Virovitica svog „konja“ za trku ima, bolje reći osobu koja ispunjava sve zadane uvjete tako da je ugovorni djelatnik – ribolovac jednoj poznatoj svjetskoj tvrtki. O njenim iskustvima, željama i naravno, ribolovnom guštu, razgovarali smo s mladom Virovitičankom Enom Milnović koja je, kada smo zadnji put s njom razgovarali bila student, a danas je magistar Agronomskog fakulteta u Zagrebu, smjer ribarstvo i lovstvo.
– U početku, kada me još ribolov kojeg sam kasnije zavoljela uz oca Borisa i nije toliko zaokupljao, upisala sam agronomski fakultet, no u međuvremenu se sve rapidno počelo događati i postala sam nemalo „ovisnik“ o ribolovu. Tako da je moj fakultetski slijed bio ribarstvo i lovstvo. Bila sam svjesna da se nakon završenog fakulteta tog smjera neću samo tako zaposliti, ipak ljubav prema ribolovu, ali i općenito prema prirodi i ekološkom pristupu bila je jača od mene. Godinu dana staža nakon završetka fakulteta odradila sam u Ribnjačarstvu u Končanici. Taman kada sam počela razmišljati kuda ću poslije toga i kako ću, moja stručnost, ljubav prema ribolovu i tehnika lovljenja ribe doveli su me do jedne poznate ribolovne tvrtke kojoj je trebao promotor njihovih proizvoda. Odmah sam znala da je to idealno radno mjesto za mene. Putovati, pecati i naravno reklamirati ulov i proizvode – rekla nam je Ena, a mi joj u potpunosti vjerujemo, jer koji od ribolovaca nije poželio da ga netko odvede u neke prelijepe predjele gdje je riblji fond daleko bogatiji nego smo mi ovdje navikli.
– Proputovala sam Hrvatsku, susjedne zemlje, a čak i neke Europske zemlje sa jako poznatim destinacijama kao što je to rijeka Ebro u Španjolskoj koja je zasigurno najveći izazov za sportske ribolovce jer obiluje ogromnim primjercima šarana i soma. Ovaj potonji nije španjolska autohtona riba nego je uvezen u Španjolsku i s obzirom da u Ebru postoje odlični uvjeti za rast i razvoj ribljih vrsta, veliki je „mamac“ za ribiče – rekla je Ena, a potvrda tome je i objavljena informacija da je nedavno naš međimurac Kristijan Vukelić tamo upecao soma od 87 kg.
– Osobno veličina ribe ni tvrtki za koju radim, ni meni osobno nije toliko bitna, nego kako umijeće ribolovca i njegov odabir opreme može pridonijeti dobrom ulovu. Prezentiram stoga varaličarenje, ili kako naš narod veli „blinkanje“, i na slatkim i na slanim vodama. Definitivno volim loviti grabežljivice poput smuđa i štuke, a na moru strijelke i brancina. Strijelka je posebno zanimljiva. Krupna je i snažna grabežljivica koja se proširila i na Jadranskom moru. Lovim je namjenskom varalicom, a što se njenog boravišta tiče, ono nije stalno, niti se može točno odrediti karakteristična vrsta dna iznad kojeg se zadržava. Inače ona je u stalnoj jurnjavi za hranom, jako je pokretljiva i brza, a na određenom području neće se duže zadržavati, pa je tim veća radost kada je se uhvati – rekla nam je Ena koja sve svoje upecane ribe vraća u vodu gdje su upecane.
– Moje prvo i osnovno pravilo je vratiti ulov. Previše volim floru i faunu, da bi nešto od nje otimala, a nisam ni prisiljena na to, čak što više, ribu uopće ne konzumiram. Vjerojatno je najveći razlog za to da mi je žao onog što najviše volim. Tijekom svog posla koji radim, već izvjesni niz godina boravila sam na mnogim vodama, upecala mnoge riblje vrste, upoznala mnogo prijatelja, vidjela divne vode i prirodu općenito. To je nemjerljivo, jer radim ono što najviše volim – rekla nam je Ena koja uz ribolov ima i dodatno zanimanje, a to je keramika.
– S obzirom da je moj otac Boris uistinu svestrana i kreativna osoba, uz njega se bavim i keramikom, a naše uratke vrlo uspješno plasiramo na šire tržište. Krasi ih originalnost i kao što napomenuh ranije, kreativnost mog oca, ali vjerujem i mene jer „ne pada plod daleko od stabla“ – kroz smijeh nam je rekla Ena koju smo upitali želi li svoje znanje i umijeće podijeliti i s drugima.
– Priznajem, o tome ranije nisam puno razmišljala, ali kako godine idu, tako jača i moja misao da se zaposlim u nekom prirodnjačkom institutu ili nečem srodnom, ne bi li moje znanje i ljubav prema prirodi podijelila s drugima i dala svoj obol u jačanju svijesti o onome bez čega nema života na ovom svijetu – rekla nam je na kraju našeg razgovora Ena Milnović.
(www.icv.hr, bs, foto: privatni album)
