“U virovitičkom Omladinskom domu pojavila se još jedna glumačka družina. Pored družine ‘GEM’ koja se prva predstavila, prošlog tjedna prvi put je nastupila družina ‘Keprure’ koja također djeluje pri Gradskoj konferenciji SSO. Pred mnogobrojnom publikom mladi glumci izveli su komediju ‘Ludotelevizokršomanija’, adaptirani tekst Zvonimira Drvara ‘Ekskluzivno za pametne”, pisalo je u Virovitičkom listu od 19. rujna 1980. godine, a potpisnici tog članka, koji je prvi prozborio o ovoj veseloj skupini bili su novinari Damir Svoboda i Predrag Štetić.

Priča o “Keprureu” počela je 1980. godine, ali razlozi nastajanja ove družine, a kasnije i institucije, nazirali su se i ranije. Naziv “Keprure” družini je dao, nažalost pokojni Slavko Božičević – Mišo, a navodno se tako zvao “Kralj balegara”, odnosno onih koji su se oštrom riječi i gestom suprotstavljali vlasti.

Sve je to rock and roll, rekli bi neki. Sve je to u uskoj vezi, rekli bi upućeniji. Dakle, već drugom polovicom sedamdesetih krenule su nove struje. Rock glazba je tada imala dvadeset godina, sazrela je i postala pomalo dosadna. U rad tadašnjih glazbenih bogova sve više su se uplitali pravnici i računovođe, a rokeri su od purista i entuzijasta postali milijunaši kojima se trbuh počeo prebacivati preko remena (čast iznimkama). Klinici se jednostavno nisu mogli i nisu htjeli identificirati sa svojim idolima, stvar je pukla, krenulo se od početka, od punka i tri akorda.

A kada se naučio četvrti i peti, krajem sedamdesetih, javio se glazbeni kompromis, a s njim i novi trend, novi način gledanja i života – novi val. Prinova je ne samo pomirila duhove, nego i izmamila oduševljenje, a zahvaljujući duhovnim poduzetnicima stigla je i u naše bivše i sadašnje prostore. Rodio se novi trend koji je postao mainstream i sve ono što kao takav za sobom povlači. Ljudi su se polako počeli mijenjati, najprije oni najhrabriji, a kasnije i oni najortodoksniji. Jednostavno, slično nečemu davno, a opet novo – ovaj put pravo. Iako mala Virovitica nije imala Štulića i nekoga tko će zapjevati o tome, ipak je bila jedna od prvih koja je o svemu tome javno prozborila.

Ekipa koja se te prošlostoljetne osamdesete godine upravo tog dana zatekla na tada neuređenom, više uneređenom, ali kultnom mjestu – gradskom bazenu, počela je razmišljati na sav glas.

Zlatko Erjavec – Ero, Josip Asić – Joza, Dubravko Martić – Pipi, Marinko Kukić – Baksa i Davor Kovačević – Koka nisu imali striktnu namjeru, ali ta svoja razmišljanja htjeli su podijeliti s drugima i to javno. Glas je bio jak, a jeka gromoglasna. Ljudi su hodočastili tu ideju uvijek i svuda. Mnogi su rekli – nastala je glumačka družina Keprure, ali oni upućeniji će reći: nastalo je novo vrijeme pokrenuto novom i jedinom institucijom u našem malom mjestu i šire, koja je prozborila jezikom novog vremena. Da, bila je to gluma, ali nikad uokvirena u formama i opterećena klišejima, nego slobodna, introspektivna, improvizirana i što je jednako važno – iskrena. Ni tadašnji tvrdi đon komunizma nije mogao cenzurirati duh koji je, pjesnički rečeno, kao stihija nadirao i gazio pred sobom snobove i šundiste. Tada se u gradu nisu morale slušati cajke i kultura pronaći uglavnom samo u kazalištu. Koncerti, predstave, performansi i sekcije punili su tadašnji Omladinac, ali i svako drugo mjesto jer je novi val ušao u sve pore. Kronološki gledano kroz Keprure su doslovce tutnjale generacije istomišljenika, glumaca, statista, glazbenika, tonaca, režisera, pomagača i drugih suradnika – Davor Kovačević, Josip Asić, Zlatko Erjavec, Dubravko Martić, Marinko Kukić, Boro Milnović, Nataša Glavak, Zdenka Pšihistal, Tihomir Bodo, Boro Bratić, Branko Razlog, Nataša Glavak, Josipa Dostica, Damir Ključec, Draško Zidar, Tihomir Fišli, Marija Bajan, Ljilja Taušan, Dragan Knežević Flok, Zdenko Resner, Željko Mlinarić, Vladimir Samac, Martina Levanić, Zrinka Fučkar, Dijana Turkalj, Vjera Bogati, Slavko Božičević Mišo, Darija i Tanja Tušek, Marijan Viljevac, Ksenija Petrinec, Karmela Hečimović, Boris Mihoković, Dražen Kuhn, Krešimir Mandić Mandi, Žarko Mandić, Damir Jambrošić, Mladen Malešević, Boris Kozjak, Zoran Glumac, Tihomir Pilek, Anka Dorić, Siniša Ostović, Danko Gurović i moja malenkost, Bruno Sokele. Neka mi se oprosti ako sam nekoga zaboravio.

Neki od nabrojanih nažalost nisu više među nama – Dragan Knežević, Slavko Božičević, Krešimir Mandić, Branko Razlog, Zoran Glumac, Vladimir Samac i Siniša Ostović. Laka im zemlja.

U svom postojanju Keprure je realizirao desetak predstava, a što se uspjeha tiče, najviše priznanje dobili su 1987. godine kada su za predstavu “ViAsTuMiFuLeTu” osvojili prvu nagradu na državnom natjecanju glumačkih družina u Čakovcu.

No, Keprure je prije svega bio bunt, mladenaštvo, ljubav, težnja za promjenama i izazov. Kao takav neizbrisivim slovima upisan je u spomenik kreacije, ali i demokracije, iz tog doba kada je sistem bio mračan, a sloboda govora ograničena. Družina je djelovala desetak godina, a ugasila se pred početak Domovinskog rata.

Nakon četiri desetljeća tridesetak preživjelih Keprureovaca u ono su vrijeme bili školarci, studoši ili friški uposlenici, a danas su umirovljenici, radnici, pisci, novinari, učitelji, a neki su, poput Draška Zidara i Dražena Kuhna ostali glumci.

Draško se jednom prilikom prisjetio predstave „Patnje mladog referenta“ koju je napisala, režirala i odigrala cijela postava Keprurea.

– S obzirom da se predstava igrala u Kazalištu Virovitica, ja sam u toj predstavi bio zadužen za svjetlosne efekte. Priznajem da ispočetka nisam očekivao toliki broj ljudi na predstavi, a nisam o tome baš ni previše razmišljao. Dvorana je bila dupkom puna, a predstava iako je napisana, režirana i odigrana glumcima amaterima, dobila je veliko odobravanje publike, a time i nadu da amaterska kazališta u Virovitici imaju svoju publiku i svoju budućnost. Uz Keprure bilo je tu još nekoliko glumačkih družina za što je svakako najzaslužniji prvi čovjek ove trupe, režiser Davor Kovačević. Za glumce koji su prvi put stali na scenu, Keprure je bio veliki izazov, ali ništa nije bilo manje zanimljivo ni onima koji su već imali određeno iskustvo na daskama poput mene – prisjetio se Draško Zidar.

Jedan iz prve garniture, a poslije dugogodišnji član bio je i Zlatko Erjavec koji i dan danas djeluje u “keprueovskom” stilu kao pisac vrlo uspješnih zbirki priča. 

– Moram priznati da mi je Keprure bio i inspiracija i polazište za ono čime se sad bavim. Tada nisam tako aktivno sudjelovao u pisanju, više sam davao prijedloge, ali pošto je sve klapalo kako treba, nije bilo ni potrebe za tim. Bilo nas je puno, a svaki s nekom idejom. Tada, početkom osamdesetih se tako i živjelo. Mladi ljudi bili su puni kreativnosti i sve je cvalo, glazba, kazalište, omladinska scena, ali i brojni pojedinci koji su imali što i kome reći tih godina, a jedan od onih koji su prednjačili u tome zasigurno je bio Keprure – prisjetio se Zlatko Erjavec – Ero.

Ono što ih veže su lijepa sjećanja, a zajedničko pitanje svima njima je da kako to da se u današnje vrijeme kada bi mladi ljudi imali mnogo toga reći, ne pokrene neka slična amaterska scena i na „daske“ iziđu ljudi koji ne moraju pod svaku cijenu imati glumačkih afiniteta. Odgovor na to pitanje vjerojatno se krije iza dima u kafićima u kojima uporno trešte cajke. Ne znam, valjda smo ostarjeli pa to ne razumijemo.

(www.icv.hr, bs; foto: arhiv)