Umirovljenog kovinotokara Milenka Perkovića – Ćisu znaju mnogi. Od njegovih susjeda u naselju Cabuna u općini Suhopolje, do mnogih obrtnika, poduzetnika i sportaša, ali i ministara i drugih političara, generala, liječnika, pravnika, pa čak i filmaša. Naime, njegov život, samo zbog toga što to nije htio, nije osvjedočen na filmskom platnu. Interes za snimanjem filma o njemu iskazao je ni više ni manje nego filmski redatelj Vinko Brešan. Htjeli smo saznati što je to u Milenkovom životu vrijedno filmskog platna, pa samo ga zamolili da nam ga on, kao autor i glavni lik, ispriča.
Posjetili smo ga u njegovom obiteljskom okružju gdje su nas dočekali on, njegova supruga Marija, sinovi Hrvoje i Marko i Hrvojeva supruga Jelena.
– Iako me u životu non-stop pratio peh, da se ponovo rodim isto bih tako živio. Ono što ću vam ispričati, ispričao sam i našem poznatom hrvatskom redatelju Vinku Brešanu kojeg sam slučajno upoznao u toplicama u Daruvaru kada sam bio na rehabilitaciji. Dugo smo pričali, bez ikakve namjere, no njemu se ta neka razdoblja iz mog života bila vrlo zanimljiva i rekao mi je: “Milenko, volio bih o tome napraviti film”. Nasmijao sam se na to i rekao mu: “Pa moj život je film i ti se trenutno nalaziš u njemu. Kud ćeš boljeg filma” – ostavio nas je na trenutak zapanjene Thompsonov prezimenjak koji iako se preziva Perković, a njegov otac dolazi iz Dalmatinske zagore, nema nikakve veze s ovim našim pjevačem, osim one da mu je Hrvatska bila i ostala na prvom mjestu. Počeo je svoju priču od samog početka.
– Rođen sam 1960. u Cabuni, a moji roditelji Petar, koji je umro 1998., i Cvita, koja je umrla 2014. godine, došli su iz Vrlike, onako trbuhom za kruhom jer u 2. svjetskom ratu razorili su im ognjište, a oni se doselili ovamo ne bi li s malo zemlje i vinogradom preživjeli. Eto, ja sam dokaz da su u tom uspjeli, a od njih sam valjda i dobio tu najvažniju poruku koja je ostala lajtmotiv mog života…”raditi, raditi i samo raditi”.
Srednju školu, smjer kovinotokar završio sam u Virovitici. Nakon toga zaposlio sam su u tvrtki “Univerzal” u Slatini, a potom prešao u PIK Suhopolje. Nakon toga je došao Domovinski rat, a pripreme za njega započele su i ranije. Valjalo se naoružati, a i ja sam bio jedan od onih koji je zajedno s Belanijem i ostalima sudjelovao u nabavci oružja. U Domovinskom ratu sam bio zapovjednik 3. bojne, 1. satnije 127. brigade HV Virovitica, a o tom što se tamo događalo mogla bi se napraviti još jedna zasebna priča, jer svako od nas koji je tamo bio ima svoju priču i poslije tog svoja sjećanja, od onih lijepih kojih se želi zauvijek sjećati, do onih ružnih koje želi odmah zaboraviti – priča nam Milenko, koji je po završetku rata napunio 36 godina.
– Tada sam mogao otići u vojnu mirovinu kao časnik HV, no ja sam se osjećao premlad da bih završio u mirovini i htio sam dalje raditi ono što najbolje znam, kovinotokarstvo. Na taj sam način “izbjegao” mirnu starost s lijepom mirovinom, ali tko bi onda znao što će se sve poslije izdogađati – kaže Milenko i započinje o “filmskom” dijelu života.
– Dakle, nakon rata sam se vratio u PIK koji je poslije otišao u stečaj pa sam ja u svojoj 50-oj godini konačno odlučio otvoriti svoj kovinotokarski obrt. Tih dvanaestak godina koliko je to trajalo bile su uistinu uspješne, surađivao sam s mnogim poznatim tvrtkama i poduzetnicima, upoznao mnoge ljude diljem Lijepe naše, a našao sam vremena i da se bavim politikom, pa sam skoro dva desetljeća bio predsjednik Vijeća mjesnog odbora Cabuna i kao takav i član Općinskog vijeća Suhopolje. Sve je teklo glatko do onog trenutka kad sam se razbolio. Imao sam naime dvije opracije kukova, a potom i operaciju srca i kao takav sam papirnato postao nesposoban za rad i ove sam godine morao zatvoriti svoj obrt, taman kada sam nabavio sve potrebne strojeve, izgradio prostor, odnosno uložio sve da bih se do umirovljenja mogao s tim baviti i lijepo živjeti – priča nam Milenko i dodaje da mu je zatvaranje obrta bio najtužniji i najteži događaj u životu.
– Tada ti kroz glavu proleti cijeli život. Mogao sam otići u vojnu mirovinu s lijepim iznosom, a sad imam 3000 kuna invalidske mirovine i što je najgore, ne mogu imati obrt i poslovati i sve to samo zbog tog što sam odgojen da se samo radom postižu dobri rezultati, pa sam htio raditi. Ta teza i dalje ostaje, a kod mene se ta teza vjerojatno pretvorila u ironiju sudbine, ne znam. Možda sam trebao prihvatiti mirovinu jer svi su mi govorili da sam lud ako to ne prihvatim, jer tko zna što “sutra” nosi, ali unatoč tome što sam poučen gorkim iskustvom, da mi netko vrati te godine, opet bih učinio isto jer volim biti pošten i pošteno zaraditi kruh, valjda ne znam drugačije. Ono što me uistinu veseli je moja obitelj, supruga Marija koja je zaposlena na Benzinskoj stanici u Cabuni, sin Hrvoje koji radi kao djelatnik Policijske uprave virovitičko-podravske te sin Marko koji je krenuo mojim stopama i radi u Zagrebu. Tu je i snaha Jelena, te unuci Sara i Luka. Jako bi me veselilo da se Marko vrati i nastavi tamo gdje sam ja stao. Imao bi vrhunsku radionicu i moju svesrdnu pomoć. Vjerujem da bi bio vrlo uspješan i zadovoljan. Nije do sad razmišljao o povratku, no sada kada ja više ne mogu obavljati obrt, možda i dođe. Volio bih to, jer tad sav moj trud i odricanje ne bi bilo uzaludno – rekao nam je na kraju našeg kratkog susreta naš domaćin, nadasve pošten, vrijedan i iskren čovjek i prijatelj Milenko Perković – Ćiso.
(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)
