Jeste li znali da je Dobrovoljno vatrogasno društvo Našice osnovano 1888. godine, da je njegov prvi predsjednik bio grof Teodor Pejačević i da je najdugovječnija udruga u Našicama? Priznajemo, nismo ni mi, no to se promijenilo jednim posjetom impresivnom zdanju koji je vatrogasni dom DVD-a Našice.

Duga povijest i bogata tradicija odlike su ovog Dobrovoljnog vatrogasnog društva o kojima su nam nešto više rekli njegovi vodeći ljudi. Predsjednik DVD-a Našice Viktor Lončarić i zapovjednik DVD-a Našice Tomislav Ivić srdačno su nas ugostili u svojem drugom domu, te nas proveli, kako njegovim hodnicima, tako i kroz prošlost, sadašnjost i budućnost.

Uvijek na raspolaganju lokalnoj zajednici

– Naša Vatrogasna zajednica Našice je najveća u državi, čini ju više od 20 društava. Na ovom području smo dosta jaki jer u zadnjih nekoliko godina imamo nekoliko velikih i opsežnih intervencija, kao npr. poplave na našičkom području. Iz našeg DVD-a proizašla je i Javna vatrogasna postrojba Našice – priču počinje zapovjednik DVD-a Našice Tomislav Ivić te nas provodi kroz veliki kompleks koji je vatrogasni dom društva a koji čine uredi uprave, učionica za obuku članova, soba za goste, vježbalište sa simulatorom za gašenje unutarnjih požara („kavez“), društvena prostorija i kuhinja, te teretana, požarna kuća, garaže i veliki otvoreni prostor.

– Mi ovaj dom radimo kako bi, ako bi došlo do nekog većeg nevremena, mogli u njega sigurno smjestiti ljude. Želimo da to bude jedan centar gdje se može smjestiti više ljudi. Uvijek gledamo u tom smjeru, da budemo na službu građana. Tome težimo – nadovezuje se predsjednik društva Viktor Lončarić kojeg, s obzirom da su ljudi okosnica svega, pitamo koliko članova broji društvo.

– Članovi dolaze i odlaze, tako da je to nezahvalno za reći. Imamo između 100 i 120 članova „na papiru“, aktivnih je pola od tog broja i još sada imamo 4, 5 novih pristupnika tako da nam se broj povećava. Petnaestak članova je u inozemstvu, sve mladi ljudi u najboljim godinama i punoj snazi. Također, imamo dosta članova koji su u poznim godinama i nisu radno sposobni. Takvih članova je između 20 i 30, to su ljudi sa više od 50 godina staža. Jako ih poštujemo i dio su naše tradicije te dolaze na godišnje skupštine – ističe Viktor Lončarić te dodaje da taj „nedostatak“ ljudi ne osjete na terenima i intervencijama.

Vatrogasci sa srcem

Iako ne osjete nedostatak ljudi, situacija je drugačija kada pričamo o intervencijama. Kada je prije deset godina s radom započela Javna vatrogasna postrojba, DVD Našice (iz kojeg je proizašla JVP) je tako „izgubila“ dio svojih intervencija.

– Prvo se na teren zovu profesionalci, što je i normalno, a tada izlaze dobrovoljci. Osposobljeni smo, imamo opremu za gašenje strukturnih požara, za tehničke intervencije i prometne nezgode, ali smo „backup“. Većina operativnih članova DVD-a radi u Javnoj vatrogasnoj postrojbi, nas obojica smo voditelji smjene tamo i nadam se da ćemo dobiti priliku vježbati s njima, jako puno možemo pokazati – kaže T. Ivić, na kojega se nadovezuje V. Lončarić.

– Sada imamo manje intervencija, ali naši ljudi su vatrogasci srcem. Kada nešto i bude, oni ostave sve i dođu – ističe predsjednik DVD-a Našice i dodaje da osim onih „klasičnih“ intervencija, odlaze i na one koje postanu legendarne anegdote koje će se još dugo prepričavati, poput izvlačenja stelne krave od 500 kilograma iz bunara te konja iz septičke jame.

Kakve god naravi intervencije na koje izlaze bile, predanost i ljubav prema vatrogastvu članovima Dobrovoljnog društva Našice glavna su motivacija u radu, toliko da im nisu strani ni odlasci sa velikih životnih događanja zbog hitnih poziva.

Generacijska tradicija

Odlazak sa svadbe, vlastite ili prijateljeve, nije stran ovim ljudima ali, kako kažu, ljudski život nema cijenu. Njihove obitelji, supruge pogotovo, su se s vremenom navikle na sve ono što nosi dijeljenje života s vatrogascem. Njihovoj djeci, osim što im lakše pada, činjenica da je otac ili netko iz obitelji vatrogasac puno znači, a često i odredi budući životni put.

– Naše društvo, DVD Našice, je tradicija. Tomislav je, nakon pokojnog oca, druga generacija vatrogasaca u svojoj obitelji. Nakon djeda i oca, ja sam treća generacija, a moj sin četvrta, zaposlen je u JVP. Prije mjesec dana sam našao crtež koji je napravio dok je još bio u vrtiću. Na temu što želi biti kad odraste, on je sebe nacrtao kao vatrogasca – prisjeća se Viktor Lončarić.

Biti vatrogasac želja je mnoge djece, a u DVD-u Našice onima najmanjima se ta želja može ispuniti već od navršene šeste godine života.

Entuzijazam početnika, hrabrost „iskustvenjaka“

– Imamo dječju grupu od 6 do 12 godina i oni već polako uče kako raditi, kao i starije grupe od 12 do 16 i od 16 do 18 godina, koje kroz seniore pripremamo na same intervencije. Mladi do 18 godina, kao i ovi mlađi, moraju proći osnove vatrogastva i znati kakve ciljeve imamo, da se jedan kamion zove navalno a drugi tehničko vozilo i slično. Sa 18 godina idu na obuku koju provodi Vatrogasna zajednica Našice, to je škola u trajanju od šest mjeseci. Osim teorijskog, postoji i praktični dio nakon kojega slijede ispit i liječnički pregled. Kada dobiju tu potvrdu da su zdravstveno i operativno sposobni za obavljanje posla vatrogasca, uvrštavamo ih u Dobrovoljno vatrogasno društvo Našice – proces učlanjivanja i obuke novih članova objašnjava T. Ivić, dodajući kako su novi članovi i „mlada krv“ uvijek dobrodošli.

S obzirom na narav ovog plemenitog, ali i potencijalno opasnog posla, događa se da tijekom obuke zainteresirani odustanu, što je, smatraju naši sugovornici, potpuno shvatljivo jer nisu svi za sve.

– Početnici hrabrost imaju odmah. Ne iz znanja, već neznanja i entuzijazma. Međutim, što više znanja imate, to imate i više hrabrosti – ozbiljno ističe zapovjednik Tomislav Ivić.

– Ljude se pomalo uvodi u ovaj posao. Ne možete naglo. Većinom ta iskustva budu ugodna. Vodimo ih na manje intervencije, budu sretni zbog toga. Nakon terena dođemo u dom i mladi plate piće, to je običaj nakon prve intervencije – smije se V. Lončarić.

Humor kao lijek

Iako nije teško iz dinamike i priča ova dva vatrogasca zaključiti kako je DVD Našice jedna velika obitelj i međusobna potpora, zanima nas kako izgleda druga strana medalje ovog nesebičnog poziva i profesija. Dok je osjećaj gašenja požara neopisiv, kako priznaju naši sugovornici, onaj koji se javlja nakon suočavanja s tragičnom i potresnom situacijom je onaj koji se ne zaboravlja.

– Jedne godine smo imali šest tragičnih slučajeva i svi su imali smrtni ishod. To su jako teške situacije i kako ne bi „potonuli“, morate imati mehanizam za nošenje s takvim osjećajima. Mi se s takvim stvarima nosimo kroz međusobnu zezanciju – ramenima sliježe Tomislav Ivić, s kojim se slaže i Viktor Lončarić.

– Crni humor je naš mehanizam. Tako se ljudi „prazne“. U dobrovoljstvu je nažalost tako. U profesionalizmu je zapravo još gore. Ako idemo kod psihologa na razgovor, tada imamo „povijest“ i prepreku za proći na liječničkom pregledu. Kad izvadite tri mrtva čovjeka iz automobila i, ne daj Bože, dijete, vjerujte da biste morali ići kod psihologa – tvrdi V. Lončarić, koji, iako svjestan nelogičnosti sustava, ipak se nada pozitivnim promjenama.

Mačka na vrućem, limenom krovu

Za sam kraj našeg posjeta, ne možemo odoljeti i pitamo zapovjednika Tomislava Ivića je li im ikada izlazak na intervenciju uključivao ono što često vidimo u filmovima, odnosno mačku na drvetu ili krovu. Tomislavovo kimanje glavom, popraćeno grlenim smijehom, govori nam da nas čeka zaista filmska priča.

– Nakon pogreba, u stanu zgrade su se održavale karmine. Paralelno s tim, mačka koja se popela na krov zgrade, je toliko glasno mijaukala da je „omela“ ljude u tugovanju te su nas zvali. Kada smo došli, kolege su me s ljestvama podigli gore. Zamolio sam jednu susjedu da mi da paštetu ako ima. Kada sam ju otvorio, gladna mačka mi je odmah prišla. U međuvremenu, dolje se okupio velik broj zainteresirane djece. Uzeo sam mačku pod ruku i, kada su me moji spustili dolje, odložio ju na zemlju. Ta djeca su toliko vikala od oduševljenja da su ljudi s karmina izašli na balkon i nisu mogli suspregnuti osmijehe. Bilo je zaista kao u filmu – s osmijehom na licu zaključuje se T. Ivić.

(www.icv.hr, eat; foto: E. Aragović Turkalj)