Posljednjih 48 godina, diljem svijeta se 12. svibnja obilježava kao Međunarodni dan sestrinstva. Dan rođenja utemeljiteljice modernog sestrinstva Florence Nightingale odabran je kao dan čijim obilježavanjem se želi zaštititi, podržati i naglasiti važnost sestrinske profesije.

Mlada Virovitičanka i prvostupnica sestrinstva Ozana Risović, koja kao medicinska sestra radi u hitnom bolničkom prijemu, otkrila nam je kako je sestrinstvo, osim profesije, i poziv.

„Ono nešto“

– Ovakav oblik posla ne može svatko raditi, mislim da bi se svatko s time složio. Naravno da je i posao, od toga živimo, ali osoba stvarno u sebi mora imati „ono nešto“ u sebi da može to sve odraditi. Treba znati raditi s ljudima kada je dobro, ali kada je i loše. Kad je čovjek loše, treba napraviti najbolje što i koliko se može – ističe Ozana koja se, otkriva, nakon osnovne škole dvoumila između gimnazije i srednje medicinske škole, koja je na kraju i prevagnula.

– Na medicinsku školu sam se odlučila zbog stečene struke nakon završetka obrazovanja. Također, interesirao me rad s ljudima, kao i pristup, kako bolesnima tako i zdravima. Iako trenutno ne radim s onima zdravima, neki dijelovi sestrinstva se bave i tim područjem – objašnjava O. Risović.

Na naše pitanje je li ikada tijekom školovanja poželjela odustati i krenuti nekim drugim smjerom, iskreno priznaje:

– Imala sam ih tijekom školovanja, imam ih sada ponekad. Dođu ti neki trenuci kad si pomislim da više ne mogu. Sve ovisi o danu i smjeni. Nekada je smjena „katastrofa“ i mislim si da više ne mogu, a sutradan dođem na posao i smjena bude odlična. Izmjenjuju se osjećaji, ali mislim da je tako u svakom poslu. Svaki posao ima svoje izazove, tako i sestrinstvo. Postoje dijelovi posla koji nam možda nisu po volji, ali ima i jako lijepih dijelova koji su zapravo svrha i smisao svega i upravo ti trenuci nas guraju dalje – kaže Ozana.

Netipično tipičan radni dan

S obzirom da je sestrinstvo posao specifičnog sadržaja i obujma rada, zanima nas postoji li uopće u njegovu kontekstu „tipičan radni dan“.

– Nakon završetka Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu, pripravništvo sam odradila u Općoj bolnici Virovitica te sam nakon istog ovdje ostala raditi, u Centralnom izolacijskom prostoru (CIP), odnosno u COVID intenzivnoj. Tamo smo čak i imali nekakav raspored. Naravno, nekada bi se događale nepredvidive i izvanredne situacije koje promijene taj raspored. Otkad sam na hitnom bolničkom prijemu, svaka smjena mi je drugačija i nema pravila. Od jutra može biti „kaos“, a onda sat, dva da ne dođe niti jedan pacijent. Zaista nema pravila – s osmijehom na licu objašnjava Ozana koja radi u prvoj ambulanti s tri druga tehničara od kojih svatko ima svoje zaduženje i obavlja svoj dio posla s obzirom na trijažnu kategoriju.

– Kao sestra u prvoj ambulanti, radim s doktorom i kod nas najčešće dolaze trijažne kategorije 4 ili 5, one koje nisu toliko hitne i ne zahtijevaju momentalnu obradu. To su bolovi u abdomenu ili leđima, povraćanje… Moj dio posla je da primim pacijenta u ambulantu, te nakon što doktor odredi vađenje krvi i uzimanje urina, stavljam braunilu i kateter, ili previjam porezotine, ovisno o slučaju – zaključuje ova mlada Virovitičanka.

Kolektiv kao imperativ

Bolovi u abdomenu ili porezotine su samo mali i blagi dio onoga s čime se zaposleni u zdravstvu susreću svaki dan, te pitamo Ozanu postoji li neka situacija koja joj se urezala u pamćenje.

– Prometna nesreća u Miljevcima, kada nam je došlo šestero stradalih. To su bile politraume, više lomova koji su zahtijevali hitnu obradu. Došli su kod nas prije 7 sati, u ranu zoru. Ostale su i kolege iz noćne te su „povučene“ i druge kolege. S obzirom da nemam toliko iskustva, članovi tima i kolege s kojima radim, sestre i tehničari su bili, i dalje jesu, fenomenalni. U toj situaciji, koliko god da je meni nešto bilo novo, nisam osjećala nikakvu nesigurnost ili strah jer sam znala da imam odlične kolege uz sebe – prisjeća se Ozana, ističući da je u ovom poslu od neizmjerne važnosti oko sebe imati kolege kojima možeš dati puno povjerenje, a njeni kolege, zaposlenici OB Virovitica, su upravo takvi.

Neizbrisiv trag

Dok odličan timski rad s kolegama navodi kao najdraži joj dio posla, tu je i onaj manje drag, no u ovom poslu, kao i u samom životu – neizbježan.

– Teško je kada dođe do smrtnog ishoda. Puno je faktora u to uključeno. Jesi li poznavao tu osobu, koliko dugo je pacijent ležao na odjelu… Upoznaš čovjeka i teško je, u kontekstu ovog posla, reći je li to pozitivno ili negativno. Naravno da je teško kada pacijent premine, sve se to profesionalno „odradi“ ali čovjek ostavi trag na tebi. Svaki čovjek je individualan i lijepo je upoznati nove ljude, samim time je i teže kada ga više nema. Ali, ostaju u pamćenju – s blagosti u glasu priznaje medicinska sestra Ozana Risović.

(www.icv.hr, eat, foto: E. Aragović Turkalj)