Ivan Ćavarušić Ćavo iz prigradskog virovitičkog naselja Svetog Đurđa prvi je među jednakima u tom malom naselju „iza pruge“. No, zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima od jednog „usputnog“ mjesta Sveti Đurađ se pretvorio u ugodno mjesto življenja, poznatu turističku destinaciju Virovitičana, ali i mjesto poznato po humanitarnom radu i brizi za potrebite.

Naime, razvoj ovog naselja polako, ali sigurno otpočeo je nekoliko godina nakon završetka Domovinskog rata, onda kada su se stvorili svi uvjeti da se ljudi mogu vratiti s bojišnice na svoja radna mjesta te nastaviti tamo gdje su stali prije rata. Bilo je to idealno vrijeme da se u onom još neugaslom žaru borbe za slobodu i boljitak Hrvatske „zavrnu rukavi“ i napravi nešto što će služiti na ponos i diku mještana.

Tadašnje rukovodstvo predvođeno predsjednikom Vijeća Mjesnog odbora Stjepanom Cirakijem i tajnikom Ivanom Ćavarušićem, koji je ujedno bio i gradski vijećnik, pokrenulo je rad i razvoj ovog naselja, a pravi procvat dogodio se 2005. godine kada je vodstvo mjesta preuzela mlađa generacija predvođena Ivanom Ćavarušićem. Od tada se puno toga pozitivnog dogodilo, a o tome najbolje mogu posvjedočiti upravo oni koji su tada bili četrdesetogodišnjaci, a sada su ljudi „u najboljim godinama“, veterani rata i mira. Jedan od njih je i Ćavo, koji je sinonim za rad ne samo u ovom prigradskom naselju, nego i šire.

Dočekao nas je u svom radnom prostoru koji se nalazi unutar lijepog i moderno uređenog Mjesnog doma i Sportskog kluba Sveti Đurađ.

– Iako nisam rođen na ovim prostorima, ovdje živim od, posebno za one mlađe žitelje, davne 1975. godine kada smo se moja obitelj, majka, otac te moje tri sestre, dva brata i ja doselili iz Tomislavgrada u BiH. Oni stariji se sjećaju da je tih šezdesetih i sedamdesetih godina puno naših ljudi bilo na privremenom radu u Njemačkoj, pa tako i moj otac, kasnije i ja i moj nažalost nedavno preminuli brat. Što se mog školovanja tiče, osnovnu školu započeo sam u Tomislavgradu, nastavio ovdje, a srednju prometnu školu završio sam u Đurđevcu. S obzirom da sam pri odsluženju redovnog vojničkog roka u tadašnjoj JNA bio smješten u auto jedinicu, to mi je pomoglo da se obučim za vožnju vozilima u više kategorija. Na neki način je to i odredilo moje buduće zaposlenje vozača – otpočeo je od samih svojih početaka Ćavo, suprug Ankice, otac Maje, Ivane i Ivana te djed malog Mateja.

– Nakon JNA radio sam u Virovitici i povremeno u Njemačkoj, a tada je došlo do najveće prekretnice za sve nas u Hrvatskoj, Domovinskog rata i svega ono što mu je prethodilo. Kada sam vidio što se „kuha“, odmah sam se vratio u Hrvatsku i ponesen nacionalnim duhom prijavio se u „službu Domovine“. Bio sam jedan od osnivača HDZ-a u Svetom Đurđu koji je odigrao presudnu zadaću u informiranju stanovništva o tadašnjim događajima i hrvatskim stavovima. Rat je bio neizbježan jer je neprijatelj bio odlučan da nam uzme to što imamo. Prvi angažman mi je bio u 50. samostalnom bataljunu ZNG Virovitica, a ratni put nastavio sam u 127. brigadi HV-a, kasnije u 81. gardijskoj bojnoj „Kumovi“ te u 2. gardijskoj brigadi „Gromovi“, gdje me je i dočekalo umirovljenje, no nikada nisam ostao miran – s osmijehom nam govori Ćavo, dodavši da je nakon završetka rata trebalo puno raditi da se nastavi ono što je započeto u ratu.

– Borili smo se za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, ali i za bolji i kvalitetniji život nakon rata. Naravno da je za to trebalo proteći izvjesno vrijeme nakon oslobođenja, no krenulo se, kao što ja znam reći, polako i sigurno. Ono što je bivši predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Svetog Đurđa započeo, ja sam nastavio, a sve ovo što je u tih 17 godina mog mandata učinjeno, prvenstveno su zaslužni žitelji Svetog Đurđa koji su bili „kao jedan“ kada se nešto trebalo učiniti. Spomenuo bih samo neke od značajnijih projekata učinjenih od tada. Izgradnja kanalizacijske, vodovodne i plinske mreže, posebno u brdskom dijelu naselja. Bilo je važno obaviti i rekonstrukciju ulica, asfaltiranje brdskog dijela naselja. Jedan od važnijih projekata je i izgradnja Područne škole Vladimira Nazora i Dječjeg vrtića, energetska obnova Mjesnog doma, nadogradnja tog objekta koji je počeo služiti osim za potrebe Mjesnog odbora, i za rad Udruge umirovljenika te UDVDR-a Klub Sveti Đurađ, ali i Nogometnog kluba Sveti Đurađ koji se natječe u 2. županijskoj ligi. Kada govorimo o sportu, ovaj naš prostor nije samo za nogometaše nego i za sve ostale ljude koji vole sport i rekreaciju. S tim razlogom izgrađeno je i lijepo dječje igralište, boćalište, prostor za održavanje raznih priredbi i svečanosti te odavanje počasti hrvatskim braniteljima na glavnom spomen-obilježju koje se nalazi također u sklopu našeg malog trga – s ponosom nam govori Ćavo.

– Možda je slučaj odlučio da postanem „multipraktik“ jer osim što sam predsjednik Vijeća Mjesnog odbora i gradski vijećnik, predsjednik sam i NK Sveti Đurađ, potpredsjednik GDCK Virovitica, zamjenik predsjednika UDVDR-a Klub Sveti Đurađ. No, za uspješnost ovog našeg naselja jednako su zaslužni i moji bliski suradnici Nada Barčanac, Damir Božo, Darko Brljević, Goran Jerbić, Pero Vidak, Mladen Gudlin, Zdravko Osterman, ali i članovi nogometnog kluba na čelu s Nikolom Mesićem te ostali žitelji koji se zalažu za napredak našeg malog naselja. Naravno da je jedan od važnijih čimbenika u razvoju Svetog Đurđa i Grad Virovitica na čelu s gradonačelnikom Ivicom Kirinom s kojima, kao i sa VPŽ, imamo već dugogodišnju odličnu suradnju – rekao nam je Ivan Ćavarušić koji, kako sam za sebe kaže, iako se „opasno“ približio 60. godini, još uvijek ima volje i snage da nastavi dalje.

– Radit ću dok me noge drže, a još dosta valja učiniti. Prvenstveno se to odnosi na postavljanje nove rasvjete kroz cijelo naselje i asfaltiranje svih ulica u kojima je to potrebno učiniti, a u koju pripada i Mlinska ulica koja je povezana s takozvanim Šarenim mostovima, odnosno spoj Svetog Đurđa s Virovitičkim ribnjacima. U naš plan je uvršteno i održavanje i obnavljanje postojećeg, ali uz nažalost više cijene, jer i sami znamo da je došlo do značajnog poskupljenja energenata, a samim time i izvođenja pojedinih radova. No, pregurali smo i teža vremena, tako da ne sumnjam da ćemo pregurati i ovo – ističe Ćavarušić.

Zajedničkim radom mještani su postigli da Sveti Đurađ postane sinonim za zajedništvo i humanitarni rad, a to su pokazali još jednom ove godine kada su prvi u Virovitičko-podravskoj županiji pružili smještaj i pomoć izbjeglicama iz Ukrajine.

– U našem poslu i nama iz Vijeća Mjesnog odbora, ali i članovima naših udruga, posebno braniteljske i umirovljeničke populacije, prioritetna zadaća je humanitaran rad. Naime, ovdje kod nas već je ustaljeno da se radi na dobrovoljnoj bazi, pa tako redovito obilazimo naše starije i socijalno ugroženije žitelje i nudimo im sve vrste pomoći, od kućnih poslova, prijevoza u grad, do prigodnih poklon-paketa više puta godišnje, jer bez zadovoljnih žitelja nema sretnog naselja. Jasno nam je da je u ovoj teškoj situaciji potrebno puno pomagati. To mi nije strano jer sam i kao pripadnik GDCK Virovitica bio na mnogim humanitarnim akcijama, posebno prilikom poplava u Gunji, potresa u Banovini, a i u svim oblicima pomoći vezanima uz pandemiju koronavirusa. Teška situacija ujedinjuje ljude i sa zadovoljstvom mogu reći da su naši ljudi pokazali veliku humanost na djelu onda kada je bilo najteže. Naš Sveti Đurađ je po tom pitanju „Hrvatska u malom“ jer kada treba nešto napraviti, svi se prihvaćamo posla, od lopate, metle, košenja trave i svega ostaloga što je potrebno da budemo zadovoljni – rekao nam je na kraju razgovora ovaj „vječni“ optimist, neumoran radnik, humanitarac i organizator Ivan Ćavarušić Ćavo. 

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)