Ponedjeljak ujutro. Sa snom u očima i pomalo neraspoloženi zbog početka još jednog radnog tjedna dolazite na posao. No u ovom „uredu“, čim nogom stupite na tlo, vaše kolege vas dočekuju s poklicima oduševljenja, grle vas dok hodate do svog radnog mjesta i gledaju vas s ljubavi u očima. I tako svaki dan.

Iako se čini kao ulomak iz znanstvenofantastične knjige, ovako zapravo počinje svaki radni dan na Farmici, skloništu za životinje koje se nalazi u Breziku Našičkom.

Udaljeno nekoliko minuta od ulaska u grad Našice, ovo je sklonište nešto drugačije od drugih, jer u njemu danas živi i jedna preslatka Matilda na četiri kratke noge koja jako voli Domaćica kekse i koja dočekuje goste, jedna „beba“ od 400 kilograma, ali i tri „gospođe“ sklone krađi. Spomenut ćemo i Ludog Boru o kome će također riječi biti nešto kasnije.

Krenimo redom.

Na samom ulazu u Farmicu dočekala nas je predsjednica Udruge Farmica i voditeljica skloništa Ivana Varkonji. Osim zarazne vedrine i odličnog smisla za humor, Ivanu odlikuje i neizmjerna ljubav i briga za životinje. Vidljivo je to na svakom koraku dok nas vodi Farmicom, priča njenu priču o nastanku i stanovnicima.

Matilda, simpatična vijetnamska svinja svojevrsni je Odbor za doček Farmice. Nismo znali da voli Domaćicu, no njoj to ne smeta – Matilda nam je oblizala čizme kao da su obložene čokoladom umjesto blatom i izmamila nam osmijeh na lica koji nismo skinuli ni po povratku kući.

MAGAREĆA LJUBAV

Trenutno Farmicu, koja se prostire na 77 tisuća kvadrata, svojim domom zove stotinjak pasa i pedesetak drugih domaćih životinja poput kokoši, pataka, domaćih i vijetnamskih svinja, koza i jarca, krave i njenog teleta, dva magaraca i jedan poni. Baš svaka od životinja ovdje ima svoju životnu priču. Psima je Farmica „privremeno“ boravište dok ne pronađu novi „zauvijek dom“, no druge domaće životinje su stalni stanovnici. Ovdje će najvjerojatnije dočekati i svoju duboku starost, saznajemo od Ivane u početku obilaska dok nam predstavlja svaku životinju.  

– Magarica Zorka nam je prije nekoliko mjeseci došla iz Makarske u kojoj je lijepo živjela, ali se vlasnik više nije mogao brinuti o njoj. Mi smo je preuzeli. Zorka je odlična, ali naš starosjedioc Miško, manji magarac iz Velike Gorice i njen „dečko“, je ljubomoran. Nitko joj ne smije prići ni dotaknuti ju. Baš je tvrdoglavo magare – smije se Ivana objašnjavajući kako je Miško, prije negoli je nov život počeo na Farmici, trebao završiti u klaonici. Niska je stasa i ne može osigurati potomstvo. U komercijalnom svijetu, bio je spreman za „otpis“.

Srećom, ovdje je ne samo dobio novi početak, već i pronašao ljubav. Dlakavi par o kojem je riječ baš nas gleda i mazi se njuškama te usput „žica“ zrele jabuke. Dok zvaču, sa smiješkom primjećujemo kako bi Mišku dobro došla jedna poveća četkica za zube.   

– Da, Miško ne brine puno o oralnoj higijeni. No ipak je našao curu. Šta ćete, ova ženska očito ima druge kriterije – smije se Ivana, koja nas vodi do tri posebne „gospođe“.

Sklone su, upozorava – kriminalu!

– Naše koze, koje su iz Petrijevaca, pravi su džeparoši i kradljivci. Kradu iz džepova sve, ne biraju. Sve to kasnije pronađemo ispod stelje u njihovom hangaru, od upaljača do sličica s Svjetskog nogometnog prvenstva 1998. godine – smijeh nam izmamljuje Ivana te nas odvodi i do krave Šarave, pasmine holštajn i njene jednogodišnje bebe. Beba je zaigran i impozantan bik Borna koji teži 400 kilograma. Nesvjestan svoje veličine i težine, koja će, kad naraste, dosegnuti i tonu, prilikom igre ponekad sruši svog ljudskog prijatelja pa su prema njemu svi dodatno oprezni, iako je njihova velika maza.  

– Kod nas su svi kastrirani, nema rasploda, kako psi, tako i domaće životinje. Mi smo najlošiji OPG. Imamo registre za životinje u kojem za svaku piše da se koristi za rasplod, a nitko „ne može“ – sliježući ramenima smije se Ivana.

ŽIVOTINJSKE PRIČE

Dok iza ograde gledamo kako na Ivanino dozivanje Borna doskakuje do nas, pitamo ju o počecima Farmice.

– Kao građanska inicijativa postojimo osam godina, a registrirano sklonište imamo godinu dana. Kada smo tek došli, ovdje smo imali samo malu kućicu na kojoj nije bilo ni prozora ni vrata. Sve smo sami napravili. Osmero nas je zaposleno na Farmici, radimo u dvije smjene, tu smo od 8 ujutro do 20 sati navečer ljeti, zimi do 17 jer rano pada mrak. Svaki dan smo ovdje, i „petkom i svetkom“ – ističe Ivana, dokazujući da se ovdje misao vodilja udruge, pomoći onima koji si sami ne mogu pomoći, shvaća jako ozbiljno.

Životinje ovdje dolaze ponekad u jako teškom stanju. Bivši vlasnici nisu pokazali obzira kad su postali neželjeni – mnogi i danas čuvaju podsjetnik u vidu ožiljka na uže ili lanac oko vrata ili noge, kojima su bili vezani i ostavljeni da uginu. Mnogi tek sad dobivaju dlaku nakon pretrpljenog šoka ili se ohrabruju izaći iz svoje kućice i pridružiti ostalima.

Jedna od osmero zaposlenika na Farmici je i Tea Prišć, koju smo susreli kod bokseva u kojima su njeni četveronožni prijatelji nestrpljivi jer znaju da ih čeka istrčavanje. Tein radni dan započinje s davanjem terapija psima kojima je potrebna, nakon toga slijedi čišćenje i hranjenje te na kraju istrčavanje. Iako se fizički aspekt rada s toliko puno pasa čini zahtjevan, Tea otkriva da je emocionalna strana ta koja je teža.

– Teži dio posla je slušati i doživljavati te teške životinjske sudbine, to je jedini dio ovog posla koji je psihički težak. Zaista je teško vidjeti ozlijeđenog ili bolesnog psa koji nam dođe. Koliko god mi volimo da su psi tu i teško nam je kad odu, svjesni smo da zaslužuju puno bolje, konkretno, svoje ljude i svoj dom – otkriva Tea te dodaje kako joj je mješanka Frida, koja je tolika ljubiteljica maženja da ga bira ispred istrčavanja, jedan od pasa s kojim je najviše povezana.

IMENA LUDA U SVAKOM BOKSU

Osim Fride, u „psećem“ dijelu skloništa je još stotinjak pasa. Rio, Oreo, Farmer, Gašpar, Bepo i Bepina, Grga, Dante, Zara i Ludi Boro su samo neki od pasa koji su, spletom uglavnom nesretnih okolnosti, svoje mjesto pod suncem (doslovno) pronašli na Farmici. Ivana i njeni kolege sve ih znaju poimence. Ivana s nevjerojatnom lakoćom i bez imalo razmišljanja nam imenuje svakog psa pored čijeg boksa prolazimo čime nam izmamljuje osmijeh i divljenje te priča njihovu sudbinu.

– Nekada u isto vrijeme imamo tri psa koja se zovu Lila jer su sva tri iz mjesta Lila. Imamo i Makija iz Makloševca, Gazu iz Gazija. Prvo ime dobiju po mjestu gdje ih nađe, a kasnije, kada ih bolje upoznamo, dobiju i „pravo“ ime. Ljudi kada dođu ovdje raditi se čude, kako je moguće svima popamtiti imena, ali nakon što svaki i cijeli dan provedu s njima, shvate – kroz osmijeh nam objašnjava Ivana i dodaje kako je na Farmici svaka radna snaga dobrodošla.

SNAGA ZAJEDNICE

– Preko javnih radova, koje plaća država, zaposlili smo dvije žene upravo iz Brezika Našičkog, što je jako praktično. Šarava je davala 25 litara mlijeka kad je Borna došao na svijet, pa smo je morali musti i ujutro i navečer. Imamo i one koji nam dolaze preko probacije i ovdje odrade svoj dobrotvorni rad. Volonteri dolaze periodično i kad imaju slobodnog vremena. Uvijek nam treba par ruku više i sve opcije koje nam država nudi, mi prihvaćamo – kaže I. Varkonji čija udruga na kreativan način, u obliku aukcija, prikuplja prijeko potrebno novce kako bi se nahranila sva gladna usta Farmice.

– Osobe nam doniraju višak svojih stvari, poput knjiga, odjeće i nakita, posuđa i kućanskih aparata, čak i pegle za kosu, a koje su u uporabnom stanju. Mi ih objavimo na našoj Facebook stranici i ljudi za njih daju ponude. Tko ponudi više, njegovo je – objasnila nam je Katarina Koprivčić, zaposlenica Farmice koja vodi aukcije, te dodala kako se financije prikupljene na ovaj način troše na veterinarske troškove, hranu i ostale potrepštine. I ovdje je svaka pomoć, kaže, dobrodošla.

Iako je financijski aspekt ponekad „borba s vjetrenjačama“, na Farmici se trude što više biti samoodrživi. Životinjski proizvodi se koriste za sve namjene, od mlijeka krave Šarave kao obroka za svinje, do izmeta koji će poslužiti kao gnojivo za vrt s povrćem, a na novokupljenom zemljištu će se posijati sijeno, slama, tritikal i zob.

Borba s vjetrenjačama je, kako s frustracijom u glasu objašnjava Ivana, i neprestani priljev novih pasa u sklonište i njihovo udomljavanje.

– Pošto u siječnju i veljači idu veterinarska cijepljenja, znali smo da ćemo biti puni tako da smo „dobili“ oko 20 pasa. Travanj i svibanj će biti nešto mirniji, nadam se i onda opet klasična i najtužnija priča dolazi pred godišnje odmore: u srpnju i kolovozu opet izbacuju pse. Što se udomljavanja tiče, ponuda je daleko veća od potražnje. Tu nas malo „koče“ štenci koje je lakše udomiti nego starije pse. Najviše udomljenja imamo u Zagrebu, Rijeci, pa čak i oko Dubrovnika. Ovaj naš kraj je slabiji po tom pitanju – zaključuje Ivana koju je zbog kolektivnog laveža sada već zahtjevno čuti. Potaknuti time, pitamo ju ima li na Farmici ikada mira.

SAVRŠENI MIR U POTPUNOM KAOSU

– Jedino kada ne protrči lisica, ne preleti ptica i ne zakrekeče žaba. Dakle, ne – smije se i dodaje kako je to klasični „domino efekt“: jedan počne lajati, a za njim svi ostali.

– Samo je bitno da su svi zdravi – zaključuje i shvaćamo da je u pravu. Dodaje kako imaju dobru suradnju s veterinarima, ali da su i sami već iskusni u pružanju pomoći životinjama. Npr. kad treba dati infuziju, njegovati Kiku koja je upravo ostala bez obje noge, Hopyja, jarca koji koristi proteze na nogama ili utješiti psa koji je zbog smrti oba vlasnika u tolikoj depresiji da ne izlazi iz svog boksa. 

Iako u ovom skloništu za životinje zaista nema mira, on se unatoč svim tim auditivnim podražajima itekako osjeti. Zbog prirode u kojoj se Farmica nalazi, neiskvarenosti duša životinja koje su u njoj našle dom ili zbog ljudi koji se predano daju u svoj poziv, nismo sigurni. Vjerojatno zbog sva tri faktora.

Ivana Varkonji se slaže s nama, dok stojimo u blatu, gledamo Matildu kako ruši tačke ili druge životinje koje uživaju u punom trku, igri.

– Kada je lijepo vrijeme, iznesemo si van ležaljke i nekada u pauzi ni ne odemo doma. Skuhamo si ručak i uživamo s našim životinjama na suncu. Prekrasno je ovdje – s toplinom u glasu zaključuje Ivana, s kojom se slažemo i već u mislima planiramo ponovni dolazak na Farmicu.

(www.icv.hr, eat, foto: E. Aragović Turkalj i M. Lovrenc)