Kućni ljubimci su neizostavan dio života brojnih ljudi. Jedna od najvećih želja gotovo svakog vlasnika je da im ljubimac što duže bude dio obitelji. Ta se želja ispunila obitelji Kovač iz virovitičkog prigradskog naselja Rezovac, njihov papagaj Pero ima čak 30 godina. Kada se uzme u obzir da nimfe u zatočeništvu najduže žive između 15 i 20 godina, može se reći da je Pero proživio gotovo dva života. 

Prema riječima vlasnika, majke Jasne, oca Željka i kćeri Ivane, Pero je možda i stariji. Naime, udomili su ga kao već odraslu papigu. 

– Da vam budemo iskreni, do našeg Pere došli smo sasvim slučajno. Jedne godine, baš u ove zimske mjesece, brat ga je pronašao vani. Čini se kako je nekome uspio pobjeći iz krletke, a on ga je spremio kod sebe kako mu se nešto loše ne bi dogodilo. No, budući da je u to vrijeme kod sebe već imao nekoliko velikih papiga, s Perom nije imao gdje, tako da ga je udomila naša susjeda. Kod nje je proveo neko vrijeme, a budući da njezin suprug baš i nije bio presretan s njim, Pero je završio kod nas 1993. godine. Od njegovog pronalaska do danas je prošlo 30 godina, ali postoji mogućnost da ima i godinu do dvije više, budući da je bio odrasla nimfa kada ga je brat pronašao – rekla nam je Jasna Kovač.

Nimfe su općenito cijenjene kao kućni ljubimci i lako je brinuti o njima, a takav je i Pero. Zahvalan, ne traži puno, ali puno toga dobije.

– Zapravo, najveća briga oko njih je ta da im se počisti kavez. Ne piju puno vode niti jedu puno hrane, no poslastice obožava. Nabavljamo mu tako štapiće na kojima, uz hranu, dobije i vitamine, a na to se navikao i bez tog ne može. Držimo ih u ormariću, a čim krenemo prema njemu kreće i Perino veselje. Njih uvijek mora biti u kući, a najčešće ih moramo i kupovati jer ”planu” za čas. Budući da je već odrasla papiga, trebao bi jesti i suncokret i još nekoliko vrsta sjemenki, no on si sve stručno izabere, baš kao i ljudi. Ako mu se nešto ne sviđa, nema šanse da će to pojesti – govori nam Jasna.

Kao i kod većine kućnih ljubimaca, način njihovog odgoja uvjetuje njihovo ponašanje, a iako s Perom najviše vremena provodi otac Željko koji ga uglavnom hrani i čisti krletku, Ivana kaže kako upravo nju najviše voli.

– Jednostavno se obraduje svaki put kad me vidi. Svaki put kad bi dolazila iz škole, čim bi me nekako osjetio, Pero je počeo ”pričati” i upravo bi po tome moji roditelji znali da stižem kući. Nema razlike niti kad se vraćam automobilom, on se uvijek krene glasati i najavi me da dolazim. Nakon toga probali smo vidjeti hoće li istu stvar napraviti kad dolazi netko drugi, ali to nije bilo tako, samo u mom slučaju. Naravno, ne moram pričati da je to kasnije znao biti problem, pogotovo kad je bilo vrijeme za povratak kući iz izlaska – u šali nam govori Ivana.

Njegovim godinama zasigurno je pridonijela i konstantna briga ove obitelji, jer kako kažu, Pero je uvijek s njima.

– Dok je bio mlađi, znali smo ga puštati da leti po kući, no to bi trajalo svega nekoliko minuta i on se sam vraćao u svoju krletku u kojoj sada provodi najviše vremena. Iako već ima godina, i dalje zna oponašati neke udarce, voli i kada mu se šalju puse, a kada nije baš raspoložen zna se i naljutiti, pogotovo na tatu – kaže Ivana kroz smijeh i dodaje:

– Preko ljeta družimo se svi skupa vani na suncu budući da mu to odgovara isto kao i nama, a i ovako preko zime jedva čekamo malo toplije vrijeme da može boraviti vani. Čak i on sam zna, kada primijeti da je sunce izašlo, a mi se ne pojavimo u istom trenu, pustiti glas da bi čuli njegovo nezadovoljstvo i da ga što prije iznesemo – rekla nam je Ivana.

A da Peri kojim slučajem ne bi bilo dosadno u trenucima kada Jasne, Željka i Ivane nema, brinu se Boni, Ira i Smucek.

– Naš pas Boni je iz virovitičkog skloništa, imamo i Iru, a i naš mačak došao je s ulice. Što se tiče Bonija i Ire, oni s Perom nisu imali nikakvih problema, ali Smucek je za njega na početku bio prava ”opasnost”. Često se znao motati oko krletke, penjati se na nju i njuškati našeg Peru, no kada mu se nekoliko puta reklo da ga ne smije dirati i to je prestalo. Možemo slobodno reći da su oni sada svi jako dobri prijatelji, a nama ispunjavaju naše živote. Čovjek se jednostavno veže uz sve njih, postanu dio nas samih i bez njih se više ne može – zaključila je Ivana.

I zbilja je tako. Samo nekoliko minuta bilo nam je dovoljno da se zbližimo sa svima njima, a uz Jasnu i Ivanu, na odlasku su nas pozdravili i Pero, Boni, Ira te Smucek koji se, baš kako mu ime kaže, netom vratio iz “sela”. A Pero ako se nastavi ovako dobro “držati”, opasno prijeti obaranju službenog Guinnessovog svjetskog rekorda kao najdugovječnija nimfa. Taj rekord trenutno drži 32-godišnja nimfa iz SAD-a. 

Peri smo tako obećali da ćemo se vidjeti opet, za njegov 33. rođendan, kada će ova vesela nimfa, uz čestitku, za poklon dobiti i svoje poslastice koje toliko voli.

(www.icv.hr, mra)