Peteročlano povjerenstvo, u sastavu prof. dr. sc. Vinko Brešić, glumica i spisateljica Vlasta Golub, diplomirani knjižničari Ivana Vidak i Josip Strija te profesorica Marina Mađarević, odabralo je najbolje kriminalističke priče drugoga izdanja Međunarodnoga književnoga natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kratku kriminalističku priču 2021. godine koji je završen u studenom prošle godine. Riječ je o natječaju koji drugu godinu zaredom organizira virovitički ogranak Matice hrvatske, a nosi ime po jednom od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, popularnoga pisca kriminalističkih romana čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća.

Na književni natječaj pristiglo je 77 radova, što je 25 više nego godinu prije. Autori su osim iz Hrvatske, priče poslali i iz Slovenije, Nizozemske, Njemačke, Italije i Srbije.
Prvo mjesto i novčanu nagradu od 1000 kuna osvojio je Marko Maras iz Zagreba s kratkom kriminalističkom pričom pod nazivom „Krvave zvijezde u Virovitici“, drugo mjesto i 500 kuna pripalo je Anji Maksić Japundžić iz Milana za priču „Dan velikih valova“, a treće mjesto i nagrada od 300 kuna Miji Prović iz Zagreba „Dušni dan“. Četvrta odabrana priča je posebno pohvaljena, a njezin autor je Goran Radiković iz Čakovca za krim priču „Nemesis“.
Ogranak je zahvalio sudionicima, lokalnoj zajednici i svima koji su podržali projekt.

1. nagrada: KRVAVE ZVIJEZDE

Nad gradom je blistalo sunce revolucije i Virant je na jutarnjoj šetnji morao skinuti kaput da se ne oznoji. Nije pamtio da je u ožujku ikad bilo tako vruće. Snijeg je već okopnio, vode su se razlile kod Svinjčine i Razbojišta, a u samoj Virovitici je Ođenica izgledala kao prava rijeka. Teklo je ljeto Gospodnje 1947.
Na vratima kuće dočekala ga je “gazdarica”, kako ju je zvao. Zapravo je to bila udovica koja je u ratu ostala bez ičega, a Virant je s njom podijelio svoj krov i trpezu. Namjeravao je podijeliti i postelju, ali nije nasrtao. Cijenio je tu ženu i nije htio sve pokvariti brzopletim ucjenama.

U njezinim se velikim očima caklilo zgražanje.
– Opet je došao “onaj”. Čeka vas u boravku.
Trenutak poslije Virant je stao pred Raguža, koji se raskomotio na trosjedu kao da je domaćin. Raguž, glavni udbaš između Zagreba i Osijeka, bio je najveće strašilo virovitičkoga kraja. Taj bezobziran i sretan čovjek uživao je u moći. I na kave i na mučenja dolazio je s jednako iskrenim osmijehom na licu. On i Virant imali su gotovo srdačan odnos ljudi koji trebaju jedan drugome.

– Uživaš u proljeću? – upita ga Virant.
Raguž napravi grimasu i odmahne rukom.
– Uživao bih, ali ne daju mi.
Iako se držao opušteno kao i uvijek, bio je blijed i imao crne podočnjake.
Virant ga povede u radnu sobu, koja je bila mračnija i tiša od ostatka kuće. Police s knjigama dizale su se do stropa, a na podu oko radnog stola bile su naslagane hrpe nerazvrstanih svezaka. Virant ih je imao i više nego što mu je trebalo. Za sitniš ih je otkupljivao od onih što su ubijali folksdojčere, svećenike i unutarnje neprijatelje.

Raguž se zavali u naslonjač. S nepogrešivim instinktom pljačkaša dohvati najdragocjeniju knjigu u sobi, zlatopisni Spartakus u kožnatom uvezu i krene je rastreseno prelistavati.
– Zanima me možeš li mi pomoći s mojim problemčićem…
Znao je da ne mora Virantu ništa objašnjavati, sve je već bilo u novinama. Dva dana ranije dogodilo se dvostruko umorstvo koje je zaprepastilo grad. Žrtve su bili Raguževi glavni ljudi, Spajić i Grgin.
Spajić, Raguževa desna ruka, pronađen je zaklan u svojoj kući. Nitko nije ništa vidio ni čuo. Nitko nije ni žalio za Spajićem jer je bio poznat po surovosti. Ali maštu građana zaokupio je jedan barbarski detalj: ubojica je svukao Spajića do pasa i u prsa mu urezao pet zvijezda raspoređenih u krug.

Iste noći Ođenica je izbacila mrtvo tijelo Spajićeva pomoćnika Grgina. Grgin je živio malo dalje od crkve svetog Roka, i te večeri njegova je majka sjedila kraj otvorena prozora i čekala sina da se vrati sa zadatka u Osijeku. Na mostu pred crkvom zgusnula se proljetna magluština i nije se ništa vidjelo. Ali odjednom se začulo stenjanje kao da se ljudi hrvaju, i majka je čula sina kako na mostu viče: “Što hoćeš od mene?” Zatim je nešto pljusnulo. Istrčala je iz kuće i za čas došla do mosta, ali nije više bilo nikoga. U zoru se cijela Udba digla na noge.

Virant podrugljivo pogleda Raguža:
– Nećeš mi reći da još nisi našao krivca?
– Naravno da jesam – odbrusi Raguž. – Morao sam odmah nešto poduzeti da me iz Beograda ne navuku za uši. Sinoć smo uhapsili učitelja Jurekovića. On je idealan: uvijek nešto rogobori, a još i živi sâm, pa nema alibi. Čeka ga strijeljanje po kratkom postupku.
– Znači, sve je riješeno.
– Ali ja želim znati tko je to zbilja učinio, a sve što imam je onaj urezani znak. Šestokrake zvijezde… Ljudi kažu da je krivac Židov – reče Raguž i pogleda ga s iščekivanjem.
– U Hrvatskoj je ostalo na životu možda stotinu Židova, a naš narod misli da nemaju pametnijeg posla nego tetovirati udbaše.

– Dobro, nagađam bez veze. Imaš li što bolje?
Virant mu je okrenuo leđa. Gledajući kroz prozor, on reče kao da govori o vremenu:
– Spajić je prije nekog vremena ubio svećenika.
Raguž se prenerazi.
– Što! Odakle… Ni slučajno!
Virant mirno nastavi:
– A ubio ga je zato što ovaj nije htio odati ispovjednu tajnu.
On se okrene prema Ragužu.
– Ako želiš znati što je bilo, moraš i ti meni pomoći. Jesam li pogodio ili nisam?
Raguž se vrpoljio.
– Pogodio si… Previše ga je revno ispitivao i pop je izdahnuo. Ne mogu reći o kome se radi, ali tom popu se ispovijedao netko jako važan. K vragu, to je strogo povjerljivo! Kako si saznao?
Virant ode do jedne police i prijeđe prstima po deset svezaka Lexikon für Theologie und Kirche. Izvuče peti svezak, Hexapla bis Kirchweihe, položi ga na stol i krene listati.
– Da vidimo… Ima tih Johannesa koliko hoćeš… A, evo ga! Ivan Nepomuk, češki svećenik iz 14. stoljeća. Zbog dvorskih spletaka kralj Vjenceslav dao ga je mučiti i baciti s mosta u Vltavu. Poslije se raširila legenda da je Nepomuk nastradao jer je kao kraljičin ispovjednik odbio odati što mu je povjerila. Tako je postao prvi mučenik ispovjedne tajne.

– Ne vidim kakve to ima veze…
Virant bez riječi okrene knjigu prema Ragužu. Kraj članka je bila slika. Bradati svetac je u ekstazi gledao u nebo, a oko glave mu je sjalo pet zvijezda.
Raguž je namršteno gledao sliku.
– Slučajna podudarnost.
– Pogledaj kad je Nepomuk ubijen: 20. ožujka. Na isti dan kad i tvoji ljudi.
Raguž odgurne knjigu.
– No, svašta! Znači, osveta! Član obitelji? Ili neki župljanin?
Izvadio je notes i krenuo črčkati.
– Neće biti lako pronaći ga. Treba provjeriti tko je došao u Viroviticu od…
On prestane pisati jer je primijetio da se Virant smješka.
– Što je? Misliš da govorim gluposti?
– O, ne – odgovori Virant. – Razmišljaš sasvim logično. Točno onako kako je ubojica htio da razmišljaš. Najteže je boriti se protiv onoga tko te najbolje poznaje. S druge strane, ti si jako slabo poznavao svojeg pomoćnika Grgina.
– Grgin… – reče Raguž i sklopi notes.

– Htio se riješiti Spajića da zauzme njegovo mjesto…, a jednog dana i tvoje. Te večeri imao je savršen alibi: tajni zadatak u Osijeku. Ostao je u Virovitici, otišao Spajiću i ubio ga, valjda usred prijateljskog razgovora. Ali htio je biti siguran da nitko neće ni pomisliti na njega. Odatle šestokrake zvijezde. Čim ljudi vide tako nešto, odmah pomisle na židovsko-masonsku urotu. Ali Grgin je znao i da ćeš tražiti pomoć od mene, i da ću ja znati za Nepomuka i da ćemo tako otkriti “pravi” motiv umorstva. Varka unutar varke.
Virant zamišljeno nastavi:
– Žao mi je što se nisam upoznao s Grginom. Očito je bio iznimno inteligentan čovjek. Sve je obavio kako treba i onda se zaputio kući. Ali nije očekivao da će ga u zasjedi dočekati svetac.
Raguž, koji je do tada napeto slušao, iznenađeno se nasmijao:
– Ubio ga je svetac?
– Koliko god bio pametan, Grgin nije računao na jedno.

– Što?
– Svoju maštu. Taj čovjek nije imao savjesti, jer dijalektički materijalizam ne zna za savjest, ali ovdje – Virant se kucne po zatiljku – ovdje su još živjeli njegovi praznovjerni djedovi. Ne možeš se igrati sa svetinjama. Postoji iskonski strah od kazne. A on je oskvrnuo svetačke znakove urezujući ih u ljudsko meso. Magla i noć, priče iz djetinjstva, obrisi raspela na raskrižjima. I ono najvažnije: to mu je bilo jedino ubojstvo u životu za koje nije mogao svaliti odgovornost na državu, nego jedino na sebe. Kad je stupio na most, siguran sam da je već bio izvan sebe.

On položi ruku na leksikon.
– Osim ispovjedne tajne, Ivan Nepomuk je svetac zaštitnik mostova i branitelj od poplava. Nekad je imao kip upravo na onom mostu, kod crkve svetoga Roka. Davno su ga maknuli. Ali penjali smo se na njega kao djeca, sjećaš se? – Raguž kimne, a Virant nastavi:
– I Grgin se toga odjednom sjetio. Zastao je nasred mosta, u bijelom moru magle. I tada mu se ukazao svetac.
Vidjevši Raguževo lice, Virant se nasmije.

– No, što me tako gledaš? Nije to ništa neobično. Sva vjerska čuda su plod grozničava mozga. Majka je čula Grgina kako stenje od muke i zaklinje sveca. A onda je skočio u Vltavu…, hoću reći, u Ođenicu. Možda je samo bježao od priviđenja. Ali, prije bih rekao da je htio doslovno sprati grijeh sa sebe oponašajući sveca. To je onaj isti poriv zbog kojeg vjernici nose križ u procesiji. Imitatio Ioannis.
– Obojica ste prepametni za mene – otpuhne Raguž.
– Hm… Znači, mogu biti miran. Pogreška u kadroviranju, ništa drugo.
On pogleda Viranta.

– Kad smo već kod kadroviranja, zašto ne bi zauzeo Spajićevo mjesto? Sve bi rješavao u rukavicama, a ne sirovo kao on. Svima bi bilo bolje.
Virant odmahne rukom.
– Ne, hvala, loše je za zdravlje. Samo te molim da opet pošalješ uputu narodnim knjižnicama da otkupe moje knjige. Moja gazdarica nikad nije vidjela more, pa sam je mislio odvesti u Opatiju i Lovran.

– Nadvojvoda bi se brčkao na rivijeri! Kupuješ sretnu starost? Skupo ćeš je platiti.
– Kao i svatko.
– Ne svatko. Ovakvi kao ja ne dočekaju penziju.
Kao da se i sâm uplašio svojih riječi, Raguž se na brzinu pozdravi i ode.
– Grozan čovjek – napomene gospođa Cerjan dok su gledali kako Raguž odmiče ulicom.
Virant se osmjehne.
– Ljudi su uglavnom grozni i zato je dobro imati one najgroznije kao prijatelje da vas čuvaju od ostalih. Idemo unutra, bio bi grijeh da se vaš ručak ohladi.

Autor priče: Marko Maras, Zagreb

(www.icv.hr)