U Milanovcu nedaleko od Virovitice živi obitelj strastvenih ribiča. Riječ je o tri “momka” koji ribu poznaju u škrgu i koje se često može vidjeti na Virovitičkim ribnjacima u potrazi za novim ulovom ili u čistom uživanju u prirodi. Oni su Matej (90) i sinovi, blizanci Zdravko (63) i Marijan (63) Mikec, svi članovi ŠRK-a Tvin.

Budući da je počela nova kalendarska godina, a s njom i izdavanja potrebnih dokumenta, kao što je ribolovna dozvola, odlučili smo razgovarati s vjerojatno najstarijim vlasnikom jedne takve na području naše županije. Dozvolu, jer smo u 21. stoljeću, vitalni umirovljenik Matej Mikec čuva u digitalnom formatu kako bi uvijek bila spremna na “pokaz”.

OĐENICA PUNA ŠARANA, SOMA, KLENA

Za priču o ribolovu koji je od djetinjstva dio njegovog, a kasnije i života sinova, ugostio nas je u svom domu. Prva stvar koju valja reći, ističe je – danas je sve drugačije nego nekad. Prije nije bilo ni “z” od značajnijeg zagađivanja voda, bar u Virovitici i okolici. Ribe je bilo u izobilju, a ribolovnih propisa uopće nije bilo. 

Ribiči su ribu osim udicama vadili i raznim parangalima, mrežama, zavjesama, vršama, pa čak i dinamitom. Iako voli ribolov, te metode Matej, kaže, nikada nije koristio.

– Moje je uvijek bilo prirodno. Kad sam bio mali, pecao sam na prut, konac i zihericu – prisjeća se lijepog djetinjstva ovaj strastveni ribolovac. 

– Nije bilo potrebe za opremom. Ribe je bilo toliko da si je mogao hvatati rukama. Prva ribolovna iskustva stekao sam na tadašnjem obližnjem kanalu koji je tekao od milanovačkog brda prema Ođenici. Bilo je tu i svakakve ribe kojom je kasnije obilovala i Ođenica, a koja je tih četrdesetih godina prošlog stoljeća bila i moja druga ribolovna destinacija. S obzirom da me od moje kuće do tadašnjeg Vistovog mlina na Ođenici dijelilo svega nekoliko stotina metara, nije mi bio problem ići na pecanje pješice.

Ođenica je na tim dijelovima bila prepuna šarana, soma, piškora, klena, ruce, štuke i mnogih drugih vrsta bijele ribe – priča nam ribič Matej.
Bilo je to doba kada se malo govorilo o zagađivanju, eksploataciji vode, isušivanju, masovnom izlovu. Toga tada jednostavno – nije bilo. Danas su to glavni krivci zbog kojih, kaže, ribe nekada nema “ni za lijek”, posebno u Ođenici.

Iako je ribolovac u poznim godinama, aktivno peca te prati sve novosti vezane uz ribolov na slatkim vodama.

– O tome mi u mnogočemu pomažu moja dva sina, Zdravko i Marijan, koji su također dugogodišnji ribolovci, zaljubljenici u prirodu i ribolov, česti posjetitelji Virovitičkih ribnjaka, posebice ribnjaka koje ima u najmu ŠRK TVIN, dakle 6., 7. i 8. ribnjaka. S obzirom da mi je prije dvije godine izuzeta vozačka dozvola zbog starosti, sada sam na putovanje do ribnjaka prepušten volji mojih sinova.

SAM KUHA, GLAČA, ŠIJE

No, s obzirom da oni svaki dan odlaze tamo, nije mi problem spakirati pribor i krenuti s njima, naravno pod uvjetom da sam obavio sve što trebam u kući i dvorištu – napomenuo nam je Matej. Naime, otkako je prije dvije godine ostao bez supruge Magdalene, sve kućanske poslove danas radi sam – kuha, sprema, glača odjeću, pa čak i šije.

Osim toga, aktivno radi u svom vrtu, uređuje okoliš i brine zajedno sa svojim sinovima o kućnim ljubimcima, psima.

– Ma ostane meni vremena i za šetnju, što također jako volim, pa šetam našim obroncima Bilogore, odnosno milanovačkim brdima. Usput sretnem mnoge ljude, prijatelje, poznanike, a često sretnem i našeg gradonačelnika Ivicu Kirina koji se ne može načuditi kako ja u ovim godinama toliko puno pješačim.

To mi je u krvi, u pokretu sam cijeli život i ne mogu se niti zamisliti da sjedim i buljim u zid. Život je zato da se živi, ali i uživa. Kada govorimo o ribolovu, puno puta ne razumijem svoje kolege ribiče kojima je najbitniji ulov i da taj ulov pod svaku cijenu odnesu kući.

KORISTI SE APLIKACIJOM

Meni to nikada nije bila preokupacija, nego mi je najbitnije bilo uživati u prirodi, upiti svaki trenutak da bih ga se sjećao kad ostarim – kroz smijeh nam je rekao Matej, koji je vjerojatno jedan od rijetkih živućih ribolovaca koji je pecao na Virovitičkim ribnjacima kada su oni bili samo jame ispunjene vodom.

– Prije 2. svjetskog rata teren sadašnjih ribnjaka bilo je vlasništvo nekih Nijemaca iz Antunovca, a poslije rata ribnjaci su postali državna svojina. Oni stariji sjećaju se možda kako su ribnjaci tada izgledali, no bilo kako bilo, ja sam zasigurno jedan od prvih koji su tamo pecali. Kako na ribnjacima pecam i danas, mogu reći da sam na njima napravio dobar ribički staž – nasmijao se Matej, koji se ne zadržava na prošlosti nego uz pomoć svojih sinova slijedi sve nove trendove. 

Tako se koristi aplikacijom mRibič, odnosno mobilnom aplikacijom za unos očevidnika sportskog ribolova na slatkim vodama, a prati i sve izmjene Zakona o slatkovodnom ribarstvu, a koje pak opet idu u korak s modernizacijom i suvremenom tehnologijom.

– Ispočetka mi se to činilo kao “svemirska letjelica” jer nemam pojma o takvim stvarima. No sinovi su mi to sve lijepo objasnili, uveli me u taj moderni svijet sportskog ribolova i stvar funkcionira.

S obzirom da na ribolov idem s njima, unose potrebne podatke o vremenu kada sam i gdje sam bio u ribolovu, kada sam otišao iz ribolova i što sam upecao. Sve se to upisuje na aplikaciju, a podaci se dostavljaju Županijskom ribolovnom savezu.

Tu veliku pomoć imam i od dopredsjednika Zajednice ŠRU Virovitičko-podravske županije i predsjednika moje matične ribolovne udruge Tvin, mladog Zorana Šimića koji nam sve objasni u sitne detalje. Veseli me i to da je i većina ostalih starijih članova shvatila da je to nešto što moramo prihvatiti i što se primjenjuje u cijelom svijetu. U svakom slučaju, nije teško kao što izgleda, a uvijek je tu netko da nam priskoči u pomoć ako “zaškripi” – rekao nam je najstariji član ŠRK Tvin.

Posebno ga raduje što se u klub učlanjuju i najmlađi ribolovci.

– ŠRK Tvin obiluje malim ribolovcima, a to daje nadu za budućnost, jer “na mladima svijet ostaje”. Svi se moramo savjesno ponašati, čak i onda kada nam je to ponekad i mrsko. No, to je jedini način da sportski ribolov i dalje opstane te da generacije koja dolaze mogu uživati u onome u čemu smo mi uživali i naravno u čemu uživamo i dan-danas. Meni je teško i zamisliti život bez ribolova – kaže zasigurno jedan od najstarijih aktivnih ribolovaca na našim prostorima Matej Mikec iz prigradskog virovitičkog naselja Milanovca.

(www.icv.hr, bs, foto: M. Rođak)