Samoća nekad može učiniti da čovijeku najbolji prijatelj životinja, a životinji čovijek. Tu prestaju sva pravila i norme jer iako se ovdje radi o domaćoj životinji – guski koja je omiljeni kulinarski specijalitet i kao takva ne spada u kućne ljubimce koji su u hranidbenom lancu alpari čovjeku, u slučaju gusana Jure i njegovog najboljeg prijatelja Damira vrijede sasvim druga pravila.

Pedesetdvogodišnji Damir Paramus iz Špišić Bukovice nezaposleni je žitelj ovog naselja koji živi u domaćinstvu sa svojom bolesnom 82-godišnjom majkom Marijom. Žive u skromnoj maloj kućici u Kolodvorskoj ulici, a jedini su im prihodi male mirovine. Mariji skromna starosna, a Damiru jednako skromna invalidska, koju je “zaradio” nakon stradanja u prometnoj nesreći u Špišić Bukovici.

– Ma neki nesavjestan vozač je vozio jako brzo i udario me autom. Završio sam u lomovoma i kao takav nesposoban da radim. Prije sam bio zaposlen u Viržiniji u Virovitici i bilo mi je puno lakše. Živim sa starom majkom i brinemo se jedno o drugom. Utjeha mi je to što imam poznanike i prijatelje u selu, a jako sam sretan što sam nedavno našao još jednu srodnu dušu, gusana kojeg sam od milja nazvao Jura i kojeg sam spasio da ne postane nečiji ručak. Naime bio je na milost i nemilost zatvoren u skučenu pušnicu, kao živ zazidan. Prolazio sam onuda i čuo jako glasanje guske. Otišao sam tamo otvorio vrata, a gusak je kao metak izletio van i pobjegao nekud. Već sam mislio da se izgubio, no rekli su mi da hoda negdje Bukovicom. Našao sam ga, a on me odmah prepoznao i od tad ide svud za mnom, po dvorištu, ulici pa čak i u trgovinu i gostionicu – priča nam Damir i dodaje kako se Jura zna lijepo ponašati. 

– Vrlo je pitom tako da su ga i drugi ljudi zavoljeli. Ne voli biti sam kao ni ja tako da jedan drugog jako dobro razumijemo. Možda sam ja njega spasio, a možda smo spasili jedan drugoga, tko zna – rekao nam je Damir na kraju ove priče sa sretnim završetkom o prijateljstvu čovjeka i životinje koji od tad žive sretnije i ispunjenije. 

(www.icv.hr, bs)