Zlatko Erjavec umirovljeni je Virovitičanin, ljubitelj kazališta i književnosti, čovjek koji se godinama aktivno bavio sportom, a proteklih godina posvetio se pisanju. Uz razne poslove koje je radio u životu kontinuirano je kulturno-umjetnički djelovao u svojoj Virovitici i šire. Ovaj virovitički autor, pisac, zaljubljenik u knjige, simpatičan, jednostavan i duhovit čovjek koji je strast za pisanjem otkrio u svojim 60-im godinama i napisao svoju prvu knjigu „Žene vole pametne muškarce“, nedavno je, nakon dvije i pol godine od prve, objavio i promovirao svoju drugu knjigu „Žena koja je voljela kosilice“. Riječ je o knjizi koja se sa svojih 60 priča stilom i tematikom naslanja na prvu knjigu te na zanimljiv, duhovit, pomalo ironičan način prikazuje svakodnevicu likova dobro poznatih karakteristika, bliskih mentalitetu malog mjesta, pa tako i virovitičkom. U odnosu na prvu zbirku, priče su proširene krugom likova i tema, a u knjizi su one razvrstane u tri poglavlja koja tematiziraju bračne odnose, prijateljske i ljubavn(ičk)e veze, te autorova iskustva kao objavljenog književnika, sve ono što je on doživljavao u tom svijetu knjiga, nakladnika, čitatelja, obožavatelja knjiga i književnih susreta. Naravno, sve je to obojano tipičnim Zlatkovim osjećajem za humor i duhovitošću. Što ga je potaknulo i ohrabrilo na pisanje, od kuda crpi inspiraciju, te kakve planove ima za dalje, odlučili smo saznati u razgovoru s njim.

Knjige, čitanje, pisanje, oduvijek je to nekako dio vas. Osamdesetih godina bili ste jedan od pokretača popularne kazališne skupine Keprure u našem gradu, pisali ste tekstove, glumili, pisali za druge književne forme koje su objavljene u brojnim medijima. Član ste i udruge VIKA – Virovitička kulturna alternativa, organizirate književne večeri poezije te ste autor dviju objavljenih knjiga. Kada se rodila ta ljubav prema knjigama, prema pisanju?

– Ljubav prema knjigama gajim još od osnovne škole kada sam počeo čitati priče o kralju džungle Tarzanu, a s godinama se to samo povećavalo. Čitam uistinu mnogo, od svjetske do domaće knjiženosti, različite pisce i žanrove. A ljubav prema pisanju rodila se u mojim 60-ima, kada je u Gaćište pored Virovitice doselio izvrstan književnik, dramaturg i glumac, inače moj omiljeni pisac, danas pokojni Robert Roklicer. Na njegovu inicijativu u Caffe baru „Cug“ pokraj Željezničkog kolodvora u Virovitici osnovan je književni klub i počele su se održavati umjetničke večeri. Nakon što smo se upoznali, vrlo brzo smo postali i prijatelji, počeo sam dolaziti na ta književna druženja i jednostavno osjetio da i ja mogu nešto reći, napisati. I tako sam počeo pisati kratke priče te nešto pjesama. Roklicer se time oduševio, potaknuo me da nastavim u tom smjeru i tako priča po priča i 2018. godine objavljena je moja prva zbirka „Žene vole pametne muškarce“.

INSPIRACIJA LJUDI I SVAKODNEVNE ŽIVOTNE SITUACIJE

Priče su kratke, jednostavne i beskrajno duhovite i mnogi koji su ih pročitali kažu da su to priče o životu mnogih od nas, da su se pronašli u njima, neki čak kažu da ste pisali baš o njima, a vi ističete da pišete ustvari o karakterima. Pišete o ljudskim slabostima, površnostima i apsurdima, bez imalo satire i ironije, o svakodnevnim situacijama, razgovorima u obitelji ili među prijateljima. Koliko onda u tome ima istine ili fikcije?

– Ima pomalo i jednog i drugog. Nikada ne opisujem neke posebne događaje ili osobe, ali me oni inspiriraju. Inspiriraju me ljudi kojima sam okružen, koje vidim, inspiriraju me knjige koje čitam. Nešto što vidim ili pročitam, nadahne me i riječi jednostavno krenu, napravim oko toga priču. Često ona ima neočekivan kraj i obrat, kada se očekuje da priča vodi u jednom smjeru, ona jednostavno ode u sasvim drugom. Sudeći po reakcijama čitateljima to je prilično dobro prihvaćeno.

Kaže se da je duhovitost odraz iznimno inteligentnih ljudi, te da biti duhovit, znati nasmijati druge, širiti pozitivnu energiju i nekako se ljudima uvući pod kožu, danas nije lako. Vama je to itekako pošlo za rukom s prvom knjigom „Žene vole pametne muškarce“, ali i s ovom novom, nedavno objavljenom „Žena koja je voljela kosilice“. Uistinu ste pravi humorist koji nasmijava do suza. Već i sam naslov zvuči vrlo primamljivo i vuče nas da malo prolistamo knjige i vidimo o čemu se tu radi. Kako ste birali naslove?

– Za prvu knjigu naslov sam izabrao zajedno s pokojnim Roklicerom i to je ustvari jedna od 72 priče koja se našla u knjizi. Puno smo o tome razgovarali i nekako mi je to zazvučalo zanimljivo, a i njenu se svidjelo. A ova druga „Žena koja je voljela kosilice“ je također priča iz zbirke, od ukupno 60 koliko ih ima, a predložila ju je urednica moje druge zbirke Marija Karacsonyi i ja sam prihvatio. Dakle, naslovi su ustvari priče iz zbirke.

VELIKI UTJECAJ ROBERTA ROKLICERA

Često u svojim razgovorima i na promocijama svojih knjiga ističete taj veliki utjecaj Roberta Roklicera i književni klub koji je stvoren u kafiću „Cug“. Koliko je to značajno općenito za Viroviticu i njene građana, za književni kulturni život našega grada?

– Uvjeren sam da je Roklicer podigao veliku prašinu svojim dolaskom i radom, utjecao na mnoge, potaknuo nas na pisanje, čitanje, na književna druženja, na razgovore o knjiženosti. Vjerujem da ljudi od tada više i čitaju. Osim toga, imali smo prilike upoznati i mnoge pisce, pjesnike diljem Hrvatske. Osim mene još su tri žene koje su također pohodile te književne večeri napisale knjige – Vlasta Golub koja je napisala tri romana za mlade, Biljana Kovačević koja je napisala zbirku pjesama i Marina Mađarević koja je bila lektorica moje prve zbirke i koja je također napisala jedan roman za mlade. Ne kažem da je i njih potaknuo i utjecao toliko kao na mene, ali činjenica je da nas od tada ima nekoliko u Virovitici koji pišemo. Osim u Cugu zanimljive stvari događaju se i u Caffe baru „Pub“, gdje se također svaki tjedan organiziraju razni koncerti i barem jednom mjesečno književni susreti. Dolaze razni glazbenici, autori, okuplja se i sve više mladih na takvim događanjima, što mi je posebno drago. To je za Viroviticu velika stvar.

Iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena. Je li i kod vas tako? Koliko vam je obitelj važna, koliko vas vaša supruga i kćerka potiču i podrška su vam u pisanju? Čitaju li vaše priče, sugeriraju li nešto?

– To ste u pravu. Moja supruga je doista u sve uključena, i ona i kćerka čitaju, komentiraju moje priče. Dok je bio živ, Rokliceru sam prvom mailom slao priče, s njim o tome razgovarao, a sada je tu moja obitelj. Ponekad zna biti čak i žešćih rasprava oko nekih priča.

POZITIVNI KOMENTARI KAO VJETAR U LEĐA

Na brojnim mrežnim portalima mnogi čitaju vaše priče, dobro su prihvaćene, redovito dobivate samo pozitivne kritike i izraze oduševljenog prihvaćanja. Pratite li te komentare, koliko oni utječu na vas?

– Da, to je nevjerojatno. U razgovoru s drugim piscima i pjesnicima rekao sam da mi je već neugodno zbog toga jer otprilike već tri godine koliko je prošlo od moje prve zbirke još nemam nijednog „hejtera“, nijedan negativan komentar. Možda je razlog tomu što se ne petljam ni u politiku, ni u vjeru, prihvaćam da svatko od nas ima svoje mišljenje i nešto u što vjeruje. Tko sam ja da kažem da nešto nije u redu?! Svoje mišljenje držim za sebe, a pišem samo o svakodnevnom životu u kojemu se može pronaći svaki čovjek. Možda zato i dobivam samo pozitivne komentare. Dobar primjer za to je ova druga knjiga „Žena koja je voljela kosilice“. Kad je knjiga izašla, puno žena mi se javilo i pitalo me: „Ej, je li to pričao o meni, ja puno kosim…“ Baš se podigla bura oko toga, naravno sve u pozitivnom smislu. Dok smo taj naslov dali knjizi, uopće mi nije bilo na pameti da bi to moglo biti toliko zanimljivo, posebno ženama.

Koliko je danas teško biti pisac?

– Ovisi kako na to gledate i kakva su vaša očekivanja. Osobno smatram da nije jer ništa ne očekujem, ne pišem radi slave, novca ili nečega trećeg. Ako imaš prevelike ambicije, onda se možeš razočarati. Mene ispunjavaju promocije, druženja s ljudima koji mi otkriju što im se sviđa ili ne u mojim knjigama, s kojima mogu razgovarati, vidjeti njihove reakcije, čuti njihovo mišljenje.

Spomenuli ste da pišete i dalje, držite li se i dalje ove kratke forme ili ćete nas iznenaditi nečim drugim?

– Volio bih da mogu napisati roman, ali nekako mi to baš i ne ide. Bolje mi za sada idu kraće forme, priče na dvije-tri stranice. Hoću li izdati treću knjigu?! Ne znam, možda, za sada ništa ne planiram.

Što čitate u slobodno vrijeme? Imali li neki pisac ili djelo koji su posebno utjecali na vas?

– Čitam svakodnevno, ponekad je to 5, a ponekad 100 stranica. U posljednje vrijeme puno sam čitao japanskog pisca Harukija Murakamija, volim čitati i knjige turske književnice Elif Šafak, puno čitam i domaćih autora. Primjerice, odličan mi je roman „Vilinska priča“ Gorana Tribusona. Volim knjige, puno ih imam i kod kuće, kupujem ih, a od kada pišem, često i s piscima razmjenjujem knjige tako da imam malu knjižnicu od oko tisuću knjiga.
Zanimljivo mi je da je nekoliko različitih ljudi, koji se međusobno ne poznaju, usporedilo moje pisanje s izraelskim piscem Ephraimom Kishonom. Lijepo je to čuti, poznajem njegova djela, ali naravno da ne kopiram ni njega ni nikog drugog, imam svoj stil i toga se držim.

Imate li savjet za one koji pišu, ali nisu dovoljno hrabri pokazati se čitateljskoj publici?

– Svatko tko osjeti i ima to u sebi, trebao bi pisati, a najvažnije je ne biti previše samokritičan jer je to strahovita kočnica. Napišeš pjesmu, priču, bilo što i onda pročitaš, misliš to ne valja, pa baciš. To je šteta. Primjerice, u mojoj prvoj zbirci našle su se priče koje mi se nisu svidjele na prvu, ali kasnije su mi, što sam ih više čitao, postajale sve bolje i bolje, a ima i nekih koje čak nisam niti htio objaviti, ali Roklicer mi je tada rekao: „Ne dolazi u obzir da išta izbacuješ, nikada ne znaš što će se kome svidjeti, kome će koja priča biti najbolja.“ I to je istina. Nevjerojatno je kako su mi za pojedine priče koje sam htio izbaciti neke osobe rekle da im je to baš izvrsna priča. Stoga bih poručio posebice mladima, ali i svima koji nešto pišu – nikada ne znaš gdje ćeš pogoditi nekoga, svaka priča nađe svoj put. Samo pišite i dođite u „Pub“ i „Cug“ na književne večeri i druženja, čitajte i nemojte se plašiti to pokazati drugima.

(www.icv.hr, rtk)