Dugo vrijeme provedbe epidemioloških mjera zbog bolesti Covid-19, pa ruku pod ruku s tim još i ružno vrijeme praćeno hladnim vjetrom koji je „bockao“ kosti ne samo starijih, nego i mlađih građana, u velikoj mjeri je onemogućilo popularni „đir kod Gradske tržnice“, a na koji su naši sugrađani s nestrpljenjem čekali.

Naime, prostor ispred tržnice, bočno od Gumenjaka, omiljeno je mjesto Virovitičana od davnina, a posebno onih starijih koji imaju više vremena i ne pate od brzog ritma svakodnevice. Ovdje se tako okupljaju, odmaraju, „divane“, ne samo u „pijačne dane“, utorkom, četvrtkom i subotom, kada ih je najviše, nego i cijeli tjedan.

Novim gradskim rješenjem taj je prostor na radost svih prolaznika i „sjedaća“ upotpunjen lijepim klupama koje se nalaze u hladovini zelenih krošnji, pa je to danas idealno mjesto za odmor i kibiciranje. Naši penzići koji svakodnevno tu dolaze na „prozivku“, u šali znaju reći da dolaze vidjeti „koliko ih još ima živih“.

Razgovarali smo s onima koji bi došli na trg „i da sikire padaju umjesto kiše“, što bi rekli stari Mikeši. Upravo je jedan od njih i naš popularni Dragutin Celić Draga ili kako ga češće zovu Mikeš, a koji nikud ne ide bez svog bicikla i po potrebi kišobrana.

MJESTO I ZA STARO I ZA MLADO

– Bicikljin je moj jedini prijevoz, a ambrela jedina zaštita, jer nikad nje znaš šta može upast, bilo da kiša štrbolji il’ liva s neba – odmah nam je otkrio Draga, priznavši da mu je ovaj trg omiljeno mjesto u gradu.

– Virovca neb bila to što je bez ovog lipog ‘trga’. Tu se svaki dan prebrojimo kulko nas još ima, a i podivanimo se o svemu i svačem. Bude tu i svađe, pa čak i galame, al na kraju se svi pomirimo i dogovorimo da se vidimo i sutra. Jedan sam od onih koji vole svoj grad, jer volio sam ga kad je bio tek mala varoš i sad kada je lijep grad i za mlado i za staro – rekao je Draga Mikeš sjedajući na svoj bicikl i odlazeći doma „na užnu“. Ostat će bez nje ako zakasni, kaže nam, a mi zaključujemo da valjda zato i svukud ide s „bicikljinom“, po kojem ga pozna i staro i mlado u našem gradu.

Josip Dobrožanski također ima svoje mjesto na klupi s kojeg ima odličan pogled.
– Jedino mi je žao što više nema onih osmrtnica na stupu, a čuo sam da su to potrgali neki vandali. Iako drugima redovno praćenje osmrtnica možda izgleda morbidno, to je naša svakodnevica. Treća dob je ipak najbliža neizbježnom, šta se može – kaže nam Josip, te dodaje kako naravno ima tu i daleko ljepših stvari za gledanje. Najljepše im je, priča, kada se i idućeg dana susretnu u istom broju.

Na virovitičkoj „špici za umirovljenike“, „trgu umirovljenika“, „forumu starijih“ ili kako god ga nazivali, ima i poznatih „faca“.

„SAMO NEK NAS IMA, NE TREBA NAM NI GEMIŠT“

Jedan od njih je svakako i Cipelić, nekadašnji postolar Ivan Kerment. Za svog je radnog vijeka bio najbolji poznavatelj Virovitičana „od glave do pete“, pogotovo pete, jer kao što sam za sebe kaže: „potumplao je toliko đonova da ne bi stalo u cijelu vojarnu“.
– Iako se već dugo ne bavim šusterajem, još uvijek sam za sve Virovtičane Cipelić i to ću ostati. Osim toga, aktivno sam se bavio kuglanjem, a više od dva desetljeća pjevao sam u Rodoljubu jer se oduvijek volim družiti, posebno sada kada imam više vremena.

Sviđa nam se ovdje, uistinu je lijepo uređeno. Još kada bi se uredio poseban prostor za ostavljanje bicikla, bilo bi sve potpuno. Mi penzići najviše volimo bicikle, za njih ne treba benzina, pa nam je, s obzirom na visinu mirovina i jeftinije – ispričao nam je naš sugovornik.

Kaže kako je sretan što imaju tako lijepi trg na kojemu se mogu sastajati.
– Ne treba nam ni kava ni gemišt, samo nek nas ima – priznao nam je.

NAJSRETNIJI NA KLUPI
Antun Đurđević je za vrijeme svog radnog vijeka obavljao možda čak i najpopularniju djelatnost – ugostiteljsku. Kao konobara najviše su ga znali iz ugostiteljskog objekta na prostoru Tvina.

– Cijelog života bio sam konobar, a sada u mirovini mogu si priuštiti da i mene netko poslužuje. No, kao i ostalim mojim „pajdašima s trga“ i meni je najbitnije druženje, jer uživamo u svakom zajedničkom danu i isti taj dan proživljavamo još nekoliko puta. Kada čovjek uđe u godine, onda shvati koliko je to važno i koliko je izgubio ako je samo trčao za svojim poslom. Kao društven čovjek imao sam tu sreću da mi je posao bio spoj ugodnog s korisnim, posebno u ono doba kada je platežna moć bila veća, a krčme popularnije.

Sada ljudi više vole kafiće, što je sasvim normalno. Mene sada ne zanimaju ni kafići ni krčme, nego svoje zadovoljstvo nalazim upravo ovdje na ovoj klupi – rekao nam je Antun Đurđević.
Nakon ovog razgovora s našim ‘životnim veteranima’ i mi smo shvatili ono najvažnije: valja nekad i usporiti, zastati pokraj nekog tebi dragog i saslušati ga. Često zaboravimo da nam je to svima čak i moralna obveza. Upravo je zbog toga i ovaj mali „virovitički trg umirovljenika“ ustvari vrlo velik jer nas podsjeća na ono što često zaboravljamo – koliko je važan svačiji život i koliko su prijateljstva i druženje bitni u svakom razdoblju života.

(www.icv.hr, bs)