U organizaciji Hrvatskog kuharskog saveza i tvrtke Podravka kuhari iz svih krajeva Hrvatske priključili su se u pomoć stradalima na Banovini onim što najbolje znaju, kuhanjem. Među kuharima koji su odradili jednu od smjena su i slavonski kuhari, točnije timovi iz dvije slavonske županije. Tako su tim iz Osječko-baranjske županije činili Ivan i Ivona Đukić i Lucija Senković, a Virovitičko-podravske Dražen Šafar, Zoran Putinković, Darko Baričević, Dragan Lizačić i Matija Pospihalj. U četiri dana koliko su proveli na stradalim područjima, slavonski kuhari su ostali bez riječi, ali ponosni što su bar na neki način uspjeli pomoći.

– Što reći, teško je bilo što nakon ovih proteklih dana suvislo složiti. Već prvu noć dok smo spavali probudio nas je potres i to gadan, pobacalo nas je s kreveta, svi smo bunovni skočili i potrčali van, no srećom kratko je trajalo. Kako je vrijeme prolazilo jednostavno nemaš vremena misliti na potres, ti ljudi moraju jesti, od lokalnog stanovništva do neumornih službi koje svakodnevno rade da stvore kakve-takve uvjete svima. Posebno su me se dojmili pogledi tih ljudi koji tamo žive, hajde ovi mlađi imaju elana i želje, i sami pomažu na sve strane, ali ovi stariji kao da gledaju kroz tebe, vidiš im u očima da su potpuno prazni i bezvoljni. Odmah se sjetim sebe u Domovinskom ratu. Ja sam dijete Osijeka i sjećam se kada su me jedne noći probudili iz sna, granate su padale na sve strane, i samo su mi rekli digni se, moramo ići. Pobjegli smo, sklonili se, ali ovi ljudi su doslovno u sekundi istrčali iz svojih kuća i ostali s onim što su imali na sebi – priča poznati osječki chef i svjetski poznati kulinarski umjetnik Ivan Đukić te naglašava kako su dnevno isporučivali oko 1000 obroka, a posebno će jedan pamtiti.

– Poslužili smo juhu vatrogascima netom prije onog jačeg potresa u srijedu. Dečki su sjeli za stol, pojeli juhu i čekali obrok, no onda se zatreslo žešće i dok se okreneš, sirene sviraju, a njih za stolom više nema jer su pohitali pomagati kome treba. Doslovno ne stignu ni jesti, važno im je pomoći. Tako smo se i mi osjećali, ne obazireš se na ništa, samo kuhaš i radiš jer tim ljudima treba pomoć – kaže Đukić.

Rođeni Orahovčanin, a danas žitelj Slatine, također poznati slavonski kuhar i kulinarski umjetnik Dražen Šafar također priča s ogromnom knedlom u grlu:

– Teško nam je svima koji smo osjetili situaciju tamo, ali punog smo srca jer kada sam vidio koliko tim ljudima znači taj jedan obrok koji pripremimo i damo im, toliko si jak i toliko dobiješ snage za dalje. Mi smo kuhali za sve, za bolnicu, HEP, vatrogasce i druge službe koje danonoćno rade te za lokalno stanovništvo koje je smješteno po domovima, ali smo i pakirali obroke i nosili na teren ljudima – priča Šafar te se prisjeća trenutka jačeg potresa u srijedu poslije podne.

– Moja ekipa je taman bila u transportu hrane između Gline i Petrinje. A autu nismo puno osjetili, ali kada smo vidjeli na nekoliko metara kako se ruši zid, bilo nam je jasno da je gadno treslo. Čekali smo da se to malo počisti da možemo proći dalje s hranom. Nema stajanja, ljudi moraju jesti. Kada smo vidjeli sve to što se tamo događa, npr. među nama je u tom domu bilo i dijete od samo 24 dana, sve je nevjerojatno tužno – kaže Šafar te najavljuje novi odlazak u Sisak i Petrinju.

– HKS i Podravka kao organizatori stalno pozivaju i timovi se mijenjaju, nas su sada zamijenili kuhari iz Varaždina i drugih mjesta, stižu i Dalmatinci, a za koji danas dolaze i naši veliki prijatelji kuhari iz Slovenije predvođeni masterchefom Almom Rekič. Idući tjedan se ponovno vraćamo s jednom ekipom i bit ćemo tamo koliko možemo, naši objekti ne rade, na krov ne možemo, ali itekako možemo pomoći s kuhačom ruci i srcem na dlanu – zaključio je Šafar.

I ostali članovi timova su teško pronalazili riječi, a prepun dojmova i emocija je iskusni orahovački kuhar Zoran Putniković.

– Svašta sam u životu prošao, svugdje radio u svakakvim uvjetima, prošao kroz Domovinski rat, ali ovako što je još neviđeno. Teško je tim ljudima dati i riječ podrške, ne znaš što bi im rekao. Moram naglasiti posebno našu složnost u tim teškim trenucima, radili smo naporno, ali svi kao jedan, jer smo samo mislili i usredotočili se na te jadne, nesretne ljude – zaključio je Putniković.

(www.icv.hr, vg)